Osvrt na knjigu; Petar Miloš, Legende o rodijaku Ćipi, Slobodna Dalmacija, Split, 2012. (IV. izdanje)

Miloševe „Legende o rodijaku Ćipi“ (prvo izdanje 1996.) obično se tipiziraju kao pikarski roman s gastarbajterskom tematikom, što ovo djelo zaista i jest, nu ne i samo to, jer je Miloš kroz obitelj dida Klece napravio i svojevrsnu kroniku života i sudbine jedne hrvatske mikrozajednice kroz gotovo cijelo razdoblje trajanja dviju jugoslavenskih država – od one prijeratne monarhističke pa sve do sloma komunističke Jugoslavije i početka rata protiv Hrvatske i hrvatskoga naroda devedesetih godina. Zato su „Legende“ i svojevrsna kronika trajanja, naravno kroz specifičnu auktorovu prizmu, koja svoje utemeljenje pronalazi ponajprije u stvarnim, ali i izmišljenim mogućim i uvjerljivim događajima.

Osim toga „Legende“ su i roman „ civilizacijskoga sudara“, u kojem kroz prožimanje arhaičnoga i mitskog s modernim i tehničkim svijetom neizbježno dolazi do unutarnjega i međusobnog sukoba. Zato su protagonisti romana, osim zadružnoga starješine dida Klece i njegove žene Mande, uglavnom žrtve vlastita materijalnoga uspjeha. Optimističnu pak notu romanu ne daje samo njegova humoristična strana, nego ponajprije njegov završetak, u kojem gastarbajterska djeca, unatoč svim manjkavostima, zdušno sudjeluju u stvaranju novoga svijeta, u kojem će biti mjesta i za slobodnu hrvatsku državu i njezin narod. Sam pak roman nema klasičnu pa ni modernističku kompoziciju. Sastavljen od niza priča, odnosno samostalnih cjelina, objavljivanih u dnevnom tisku, a vjerojatno tijekom priređivanja za proznu cjelinu i s nešto nanovo umetanih dijelova. Odatle vjerojatno i potječu potrebne publicističke, odnosno dokumentarne naslage pojedinih priča, što ne umanjuje vrijednost Miloševa romana. Dapače, on svojim vrlo sažetim pripovjedačkim oblicima rasterećuje suvremenoga čitatelja suvišnih i nepotrebnih detalja, što mu unutar pripovjedačkoga kronosa omogućuje da u samo nekoliko rečenica, odnosno slika, sažme svu dramatsku napetost već spomenutoga civilizacijskoga sukoba, u kojem se miješaju stoljetne naslage arhaičnoga života sa svijetom koji se, nakon susreta s njemačkim radilištima, sve više počinje nastanjivati i u život jedne patrijarhalne i arhaične mikrozajednice.

Miloševi pripovjedači su zapravo protagonisti romana, pa kad se čini da bi auktor vlastitom intervencijom i mogao učinkovitije poentirati pojedine zgode, on ih ostavlja gotovo nedovršene, čime ne postiže samo na uvjerljivosti vlastitoga pripovijedanja, nego stvara i dublji psihološki profil svojih junaka, a ujedno izmiče jeftinom vicu, što je značajka uglavnom manje darovitih pripovjedača. Okosnicu priče ipak čini lik Rodijaka Ćipe, rođena u Klecinoj obiteljskoj zadruzi iz Runjave Glavice. Djetinjstvo u siromašnoj patrijarhalnoj obitelji, u kojoj, unatoč patrijarhalnoj skučenosti, postoji i snažan osjećaj solidarnosti, koji će kasnije u životu svih Glavičana imati važnu ulogu u njihovim  sudbinama. Upravo iz te solidarnosti za kućnim stolom gotovo se razvija njihova  socijalizacija – od naivne čistoće do svojevrsne lukavosti, koja će im u međusobnu prožimanju omogućiti životnu egzistenciju. Možda se iz ove kolektivne sudbine, nu ne kao njihova potpuna suprotnost izdvaja lik Zelčine, koji na svojevrstan način u bitci s gastarbajterima izlazi kao krajnji pobjednik. On, koji ostao kod kuće i nije crnčio po njemačkim bauštelama, na kraju romana uživa sve plodove zapadnjačkih novotarija, koje su u Runjavu Glavicu pristizale uglavnom od zarađenih gastarbajterskih maraka u obliku materijalnih i konzumerističkih blagodati.

Ćipin prvi ozbiljniji odlazak iz zavičajne sredine povezan je s odlaskom na odsluženje vojnoga roka, a susret sa skulpturom tzv. narodnog heroja u kojem je tek vidio kip katoličkoga sveca te zato pred njim kleknuo  i pomolio se, mnogi će kao i njegov odnos prema jugoslavenskim vojnim časnicima protumačiti hrvatskom švejkovštinom. Nu, premda je to u realnosti nategnuta priča, riječ je i o svojevrsnoj kritici religiozne dimenzije komunističkoga sustava, koji je kao sekularna religija bio u tolikoj opreci prema svim ostalim religijama, a posebice Katoličkoj Crkvi. Nesnošljivost komunista prema Crkvi pa prema tome i hrvatskom narodu, koji je u Katoličkoj Crkvi imao jedinu organiziranu ustanovu, odredila je i odnos gotovo svih Glavičana prema jugoslavenskoj komunističkoj vlasti. Otud potječe i karakterizacija likova, koji se primarno opiru svakoj vlasti, a kad se s njom ne mogu „nositi“ vlastitom silom, koju zapravo i nemaju, onda ju korumpiraju.

Ovdje se Miloš, osim tematikom, dotiče i s Ivanom Raosom, još jednim hrvatskim auktorom, koji je svojom prozom ovjekovječio Duvnjacima susjedne Imoćane. Samo što su Raosovi junaci, bilo da je riječ o stvarnim ili izmišljenim likovima, rađeni po tipičnom pikarskom predlošku, za razliku od Miloševih, koji su uza sve svoje uspjehe, ipak samo ranjivi ljudi. Zapravo antijunaci. Ćipin odlazak pak u Njemačku pretvorit će ga u jednoga od najsposobnijih gipsera. Iskustva pak stečena u tom radu te život u Njemačkoj sažimat će kroz svoje priče u niz genijalnih životnih zapažanja i iskustava. Nu na kraju će se, ipak slomljen i iscrpljen vratiti u zavičajnu sredinu te sukobiti s nezadovoljnim obiteljskim okruženjem.

Miloš je auktor koji suosjeća sa svojim junacima, nu unatoč tomu, ne propušta prigodu šibati njihove mane, koje se posebno manifestiraju u međusobnim odnosima u vlastitom zavičaju. Nisu tu samo natjecanja u izgradnji većih, opremljenih i nepotrebnih kućerina, grobnica i mostova, nego ponajprije u unutarobiteljskim odnosima, koji su nastupili raspadom tradicionalnih obiteljskih zadruga, čime se i ona, u siromaštvu stvorena, solidarnost pretvarala u nadmetanje, u kojem su zbog pokazivanja „svijetu“ stradavali stariji članovi obitelji, a nedostatkom odgoja i sama djeca. Sočni i bogati, gotovo već zaboravljeni jezik duvanjskoga kraja, daje posebnu draž čitanju ove neponovljive proze, ali i poznavanju svijeta koji je već na umoru.

Mate Kovačević