Seksualna revolucija prošloga stoljeća na Zapadu je već ostvarila većinu svojih ciljeva. Prijedlozi, koji su početkom 20. stoljeća bili izvan zakona, danas prožimaju tkivo zapadnoga društva i pretvaraju se u globalnu kulturu, novi svjetonazor. Zapadna civilizacija sada kuša gorke plodove i suočava se s razornim egzistencijalnim i socioekonomskim posljedicama.

Nova kultura ne samo da prihvaća, dopušta i tolerira, nego čak slavi seksualno lutanje mladih, uzastopnost i brojnost seksualnih partnera, raznolikost „seksualnih orijentacija“, zajednički život izvan braka. Spolni obrazovni programi u školama prešutno, ako ne i izrijekom potiču već nekoliko naraštaja na promiskuitet i promiču etiku slobodnog izbora, uskraćujući adolescentima ljudsku i moralnu izobrazbu.

Nova kultura traži pravo na ostvarivanje svega što je tehnički moguće. Ta tragična ideja zapadne civilizacije dovodi do praktički nerješivih dilema s kojima se danas suočava bioetika, i ide sve do otvaranja vrata kloniranju i „umjetnom majčinstvu“. Zapadnom kulturom upravlja takozvana konsensualna etika, koja je razgradila savjest, što ima za posljedicu činjenicu da većina ljudi više ne razlikuje dobro i zlo. Sada ih je lako manipulirati.

Prva crta bojišnice premjestila se u zemlje u razvoju, tamo gdje su se još održale neke ljudske i kulturne vrijednosti i tradicije, koje se još nisu prilagodile novoj etici. Takozvane tranzicijske (bivše komunističke) zemlje i države u nastajanju postale su novi teren za širenje novih ideja. Posljednju bojišnicu predstavljaju monoteističke religije. U posljednjih nekoliko godina sve su vidljiviji pokušaji agenata društvene transformacije da prodru unutar religija i promijene njihovu doktrinu i ponašanje vjernika.

Antropološka kataklizma

Budući da je napala samu strukturu ljudske osobe, ta je revolucija izazvala antropološku kataklizmu. Nitko više ne može poricati egzistencijalne i socioekonomske posljedice bračne nevjere, razvoda braka, pobačaja, eutanazije, kontracepcijskog mentaliteta, umjetne oplodnje, banalizacije „pilule za sutra“. Posljedice revolucije su tu: obiteljski, društveni i međugeneracijski lomovi, samoća i napuštanje starih osoba, emocionalne rane djece koja žive u „jedno-roditeljskim“ ili „rekonstituiranim“ obiteljima, porast depresije, antropološka destrukturacija, neuspjeh u školi, profesionalna dezorijentacija, porast suicida, očaja i osjećaja nesigurnosti među mladima koji traže utjehu u drogi, nasilju, sektama, sotonizmu, gubitak kulturnih i vjerskih tradicija. Zbog razmjera koje su dostigle, ove disfunkcije destrukturiraju društvo u cjelini.

Politički dužnosnici pokazali su se nesposobnima ponuditi pozitivnu i trajnu alternativu. Nepostojanje moralnoga vodstva prepušta masu samoj sebi. Nejasna i spontana težnja za povratkom zdravom razumu, sreći i stabilnosti iskazuje se napose među mladima, ali često ostaje bez odgovora, zato što se stariji pokazuju nesposobnima ponuditi im očekivano vodstvo.

Kraj mitova

„Znanstveno“ razrađeni mitovi na kojima se temeljila feministička i seksualna revolucija srušili su se sami od sebe, jedan za drugim.

- Mit o prenapučenosti davao je krila zapadnim demografskim politikama tijekom jednog i pol stoljeća. Suočen sa stvarnošću, taj mit više ne stoji. Vidimo znakove „demografske zime“: dramatičan pad postotka plodnosti i demografskog rasta, izvrnuta demografska piramida, natalitet ispod razine nužne za obnavljanje naraštaja, nezaustavljivo starenje stanovništva. Na obzoru, napose u Europi, kriza nagovještava društvene lomove, nezaustavljiv rast javnih troškova, bankrot državnih blagajna, ekonomsku recesiju, rastuće siromaštvo umirovljenika.

- Mit o oslobađanju žene i o muškom ugnjetavanju više ne privlači mlade. Militantni feministički pokret koji danas zastupaju šezdesetogodišnjakinje, pokret koji pripada naraštaju koji se više ne obnavlja, u posljednjih je dvadeset godina promijenio neke svoje stavove. U novije vrijeme jedna struja u SAD-u pokušava srušiti ono što nazivaju „mitom o muškoj vlasti“ i dokazati koliko ga je feministička histerija zloupotrijebila.

- Mit o „slobodnoj ljubavi“ srušio se sam od sebe pred razorenim krajolikom društva prepunog uništenih obitelji, neženja, razvedenih, djece i mladih bez roditelja i bez orijentira, spolno prenosivih bolesti i side, kao i nezaobilaznih psiholoških posljedica pobačaja. Mladi lutaju, razočarani su i više ne vjeruju u doktrinu toga mita. Egzaltacija koja dolazi s rušenjem zabrana i iluzorni osjećaj da se može sve što se hoće prolazni su, a na njihovo mjesto stupa razočaranje.

- Mit o napretku danas zamjenjuje opsjednutost pitanjima održivosti i kultura straha, usmjerena prema „nultoj stopi rasta“. Promjena načina života, koja se traži da bi čovječanstvo moglo preživjeti, postala je prioritet. Hedonističko trošenje više nije doktrina.

- Mit o autonomiji znanosti i apsolutiziranje „znanstvenih izvjesnosti“ je isto tako pao. Psihologija i sociologija odustaju od jasnog definiranja „zakona“ ljudskoga ponašanja. Nadiđena je Freudova dogma o libidu. Nedavno je razotkriven i prijevarni aspekt navodne „znanosti o seksualnosti“ Alfreda Kinseya, na kojoj se temeljio program spolnog odgoja, koji se posljednjih godina koristio na Zapadu[1].

Velika prijevara Alfreda Kinseya i njegove „znanosti“ o seksualnosti

Alfred Kinsey (1894–1956), biolog i zoolog nazvan „ocem seksologije“, tvrdio je da želi odrediti parametre za „egzaktnu znanost“ seksualnosti. Njegove dvije publikacije, Seksualno ponašanje u ljudskoga mužjaka iz 1948., i Seksualno ponašanje u ljudske ženke iz 1953., bile su znak za početak zapadne seksualne revolucije. Izvršio je izuzetno jak utjecaj na programe spolnoga odgoja, koji su se koristili na Zapadu od šezdesetih godina nadalje. Pornografiju je smatrao „neutralnom“ ili „bezopasnom“. Homoseksualni pokret koristio je njegova proučavanja da bi samom sebi dao „znanstveno“ opravdanje. Iako je bio biseksualan i pedofil, Kinsey je učinio sve da bi sačuvao svoju reputaciju oženjenoga čovjeka, koja je bila bitna za njegov imidž „ozbiljnoga znanstvenika“.

Navodna objektivnost gore navedenih izvještaja nedavno je bila proglašena velikom znanstvenom prijevarom[2]. U travnju 2004., velika skupina američkih pravnika (American Legislative Exchange Council) zaključila je da Kinseyev rad sadrži izmišljene statistike.

U svojoj knjizi The Kinsey Corruption: An Exposé on the Most Influential „Scientist“ of our Time, Judith Reisman i Susan Brinkmann pokazuju obmanjujuću stranu Kinseyeva rada: da bi izradio svoje statistike, Kinsey se oslanjao na perverzne volontere, kriminalce u zatvorima, prostitutke, makroe, pedofile, pederaste, homoseksualce, silovatelje, seksualne delinkvente i predatore (kao na primjer Rex King, silovatelj koji je zlostavljao više od 800 djece). Sve je njih klasificirao kao „normalne“ slučajeve. „Normalni“ su pak Amerikanci najčešće odbijali odgovarati na njegove upitnike.

Radikalni Kinseyev ateizam i njegovo odbacivanje osobe i ljubavi doveli su ga do integralne seksualizacije ljudskoga bića – do iskrivljenog i perverznog antropološkog redukcionizma. Kinsey je, na primjer, naučavao da djeca već od četvrtog mjeseca života teže prakticiranju seksualnosti, i da na to imaju pravo neovisno o životnoj dobi. Smatrao je „vitalnim“ da koriste to „pravo“ već prije svoje šeste godine, prije nego što ih determiniraju kulturni i vjerski „tabui“.

Za Kinseya, seksualno oslobađanje ide preko spoznaje koju ljudsko biće, zahvaljujući znanosti, ima o svojoj „cjelokupnoj naravi“. Po njemu, povijest dokazuje da se čovjek „oslobađa straha, osjećaja krivnje ili licemjerja“ tek kada „upozna samoga sebe“ i kada se „suoči sa svojom cjelokupnom naravi“. No, Kinsey pristupa naravi kroz prizmu radikalnog materijalističkog naturalizma, a ne onakvoj, kakva je u stvarnosti.

Kinsey smatra s jedne strane da je „jedini neprirodni seksualni čin onaj koji ne možete učiniti“, a s druge da je svaki seksualni čin dobar pod uvjetom da zadovolji pojedinca. Drugim riječima, svi seksualni čini, bili oni pedofilski, incestuozni, homoseksualni, heteroseksualni, biseksualni ili tko zna što, za Kinseya su „prirodni“. Po Kinseyevoj logici ti su čini „dobri“ samim time što su „prirodni“.

Kinsey ne stavlja pojedince u kategorije koje današnji jezik naziva „seksualnom orijentacijom“. Kategorije kao „homoseksualan – heteroseksualan“ za njega su izmišljotine ljudskoga duha, koje treba razgraditi da bi se došlo do „zdravoga shvaćanja stvarnosti seksa“. Osobe su „pojedinci koji su imali određeni broj heteroseksualnih i određeni broj homoseksualnih iskustava“. Homoseksualnost, napominje Kinsey, prakticirala se u staroj Grčkoj, a prakticira se i danas u mnogim kulturama u kojima ne predstavlja tabu. Ta „činjenica“ dokazuje, tvrdi on, da je „sposobnost pojedinca erotski odgovoriti na bilo koji poticaj, dolazio on od osobe istoga ili suprotnoga spola, fundamentalni element ljudskoga roda“. Kinsey smatra da iskustva i navike pojedinca, ili društveni pritisak koji na njega djeluje, određuju sheme njegovog seksualnog ponašanja.

Kinsey gradi jednu novu etiku po kojoj su moralni i vjerski zakoni, koji nameću kontroliranje nagona, suprotni „ljudskom dostojanstvu“. Revolucija koju je pokrenuo uvelike je odgovorna za dokidanje razlike, u zapadnoj kulturi, između onoga što je dobro i onoga što je zlo, onoga što je „normalno“ i onoga što je „perverzno“.

Napomenimo da se cijeli naraštaj iz šezdesetih godina, onaj isti koji je u devedesetima zauzeo upravljačka mjesta u globalizaciji zapadne seksualne revolucije, dao obmanuti Kinseyevim navodnim „znanstvenim autoritetom“.

Iz: Marguerite A. Peeters, Globalizacija zapadne kulturne revolucije

Vidi: www.dialoguedynamics.com

Priredila: Lidija Paris