Mnogima kod nas nije posve jasno zašto se netko bori protiv uvođenja u škole zdravstvenog odgoja u ovom obliku. To nije pitanje spolnoga morala, što se podrugljivo predbacuje katolicima. Iza zdravstvenog odgoja skriva se rodna ideologija, koja razgrađuje antropološku strukturu muškarca i žene.

Zdravstveni (ne samo spolni!) odgoj koji se nameće učenicima i nastavnicima temelji se na rodnoj ideologiji koja je postala politička norma. Ona ne utječe samo na djecu, nego popratnom literaturom želi preodgajati i nastavnike, koji bi sve to trebali „pojasniti“ roditeljima. Oni koji putem novog zdravstvenog odgoja žele promicati rodnu ideologiju možda nisu svjesni kamo to vodi (naivni?), ili bez pogovora slijede upute organizacija koje na njih vrše pritisak (kukavice?), ili svjesno sudjeluju u razgradnji samoga čovjeka, što je ipak teško vjerovati. Nešto što se drugdje već pokazalo neuspješnim, čak dokazalo destruktivnim, sada se natura nama.

Nekoliko primjera

Što nam rodna ideologija nudi umjesto „starinskih“ vrijednosti i „tradicionalnog“ odgoja?

Prvi primjer. U Španjolskoj se zbog prava homoseksualnih parova u službenim dokumentima više ne koriste riječi „otac i majka“ nego „roditelj 1 i roditelj 2“. Umjesto da djeca upisuju da imaju „oca i majku“, moraju upisati da imaju „roditelja br. 1 i roditelja br. 2“. To je plod rodne ideologije koja se probila u sve društvene pore.

Drugi primjer. Prije petnaestak godina, u francuskom je parlamentu izglasan PACS – Pacte civile de solidarité - civilni pakt solidarnosti, ugovor između dvaju punoljetnih pojedinaca bez obzira na spol, koji se potpisivao na općini i tim parovima davao neka društvena prava koja su imali bračni parovi (pravo na posjećivanje u bolnici, nasljeđivanje materijalnih dobara i slično). Iako su PACS mogle potpisivati bilo koje dvije punoljetne osobe bez obzira na razloge i motive, to je homoseksualnim osobama zapravo bila neka vrsta surogata za brak, ili korak prema „pravom“ zakonskom braku, u očekivanju da se društvo „privikne“ na tu ideju. U to vrijeme vlada je bila socijalistička. Kada je izglasavanje toga zakona bilo na redu, većina zastupnika – socijalista – bojkotirala je sjednicu parlamenta, o čemu su brujali svi mediji. Neki su zastupnici toga dana u svojim općinama demonstrativno osobno sklapali brakove između muškaraca i žena, da bi pokazali što misle o PACS-u. Izglasavanje toga zakona bilo je odgođeno, ali samo za dva tjedna. Za to vrijeme francuska socijalistička partija svoje je zastupnike pozvala na red i zapovjedila im da glasuju u skladu s politikom stranke. Zakon je bio izglasan. Ljudi su se počeli „paksirati“.

Danas, petnaestak godina poslije, na vlasti su opet socijalisti. U Francuskoj se pojavila nova mantra: „Brak za sve!“ Budući da svi građani imaju jednaka prava, homoseksualnim se parovima ne bi smjelo uskraćivati nešto, na što imaju pravo heteroseksualni parovi. „Brak za sve“ znači da bi homoseksualni parovi imali ista prava kao i heteroseksualni, što uključuje pravo na posvajanje djece i na potpomognutu oplodnju. U homoseksualnim brakovima postavlja se pitanje očinstva i majčinstva: ženski parovi trebali bi donatora sjemena a muški parovi donatora jajnih stanica i zamjenske majke koje će dijete donijeti na svijet. U djetetovu životu dakle ne bi bile dvije osobe – majka i otac – nego nužno tri – dvije majke ili dva oca s kojima živi (od kojih je samo jedna/jedan biološki) + treća osoba koja donira sjeme ili jajnu stanicu i iznajmljuje svoju maternicu. Ono što u javnim raspravama dolazi u prvi plan je pitanje kako će se to pravno riješiti, a ne kako će dijete to doživljavati. Zanemaruje se i pitanje potencijalnih incestualnih veza među osobama koje ne će znati da im je biološki otac isti donator sperme ili biološka majka isti donator jajne stanice… Nedavno je bilo otkriveno da se od sjemena jednog liječnika, koji se godinama bavio potpomognutom oplodnjom, rodilo oko 300 djece. Svi su oni polubraća i polusestre, a nemaju pojma o tome, budući da je anonimnost donatora zajamčena zakonom.

Treći primjer. Ima ljudi koji se „ne osjećaju dobro u svojoj koži“, koji su nezadovoljni svojim spolom, pa najprije uzimaju hormonske terapije, a onda operacijom definitivno dokidaju spol s kojim su rođeni i postaju trans-seksualni. Danas se to u Njemačkoj radi već i s maloljetnicima, uz suglasnost roditelja, uz objašnjenje da je proces tim uspješniji što se ranije započne. Ti mladići nikada ne će odrasti u muškarce, ali ne će postati ni prave žene. Te djevojčice nikada ne će odrasti u žene, ali ne će postati ni pravi muškarci. ON postaje ONA, ali ta ONA ne može biti biološka majka. ONA postaje ON, ali taj ON ne može biti biološki otac. Osim ako nisu unaprijed dali zamrznuti svoje sjeme ili jajašca. U tom će slučaju ONA (koja je postala ON) biti biološka majka a sociološki otac svoga djeteta, a ON (koji je postao ONA) će biti biološki otac a sociološka majka svoga djeteta. To je kulminacija rodne ideologije.

U svijest male djece urezati neke nove „vrijednosti“

Zdravstveni odgoj u obliku koji se danas nameće djeci u školama u Hrvatskoj ide za tim, da ove i ovakve stvari u svijesti djeteta budu prihvaćene kao nešto normalno. Što se ranije djecu indoktrinira, to se dublje te informacije urezuju u njihovu svijest i podsvijest. To su zapravo prepisani i drugdje već provođeni programi koji su obećavali brda i doline, ali nisu ispunili nijedno od obećanja, naprotiv. Ovakvi programi promiču shvaćanje spolnosti kao tehnike osobnog zadovoljavanja udvoje, a ne kao odnosa dviju osoba. Rezultat provođenja koji se vidi u zapadnoeuropskim zemljama je porast (a ne smanjenje) broja maloljetnih trudnoća i pobačaja, promiskuitet, mladi se ne uspijevaju vezati jer ih se sustavno uvježbava u sebičnosti, a homoseksualne osobe divljaju ulicama i pokazuju se u svojem najizopačenijem svjetlu. Na „paradama ponosa“ paradiraju ekshibicionisti, koji vrijeđaju svaki osjećaj za mjeru.

Roditeljske su udruge alarmirane zbog uvođenja ove ideologije u škole, pa makar se radilo samo o dva-tri sata godišnje. U dva-tri sata godišnje ne može se riješiti probleme o kojima se govori – ali ih se može stvoriti! U svijest i podsvijest djece, kao u mekani vosak, može se urezati izopačene „vrijednosti“, i to je neizbrisivo. Nebrojeni psiholozi – napose specijalisti razvojne psihologije – zvone na uzbunu, tvrde da je takav pristup spolnom odgoju štetan za djecu, ali budući da se suprotstavljaju rodnoj ideologiji, njihova riječ nema pravo javnosti. Katoličke roditelje se ne shvaća ozbiljno, ne uzima se u obzir njihove argumente, kao da su pripadnici neke retrogradne ili opasne sekte koja ugrožava opće dobro.

Kakvo to sljepilo vlada? Kakva netrpeljivost, prijezir, sarkazam kada se govori o osobama koje zastupaju kršćanske vrijednosti, ili ih se gleda svisoka i želi im se „pojasniti“ te stvari, kao da su maloumni. Crkva, kao, „nije razumjela“, pa joj se mora „pojasniti“. Crkva je jako dobro razumjela što je na kocki, zato i reagira. Naše društvo još uvijek ima ono što se narodski zove „zdrav razum“, nemojmo ga uništavati, jer to je jedna od rijetkih „komparativnih prednosti“ koje imamo!

Katolike se rado pogrdno naziva „ovcama“, ali nemojmo podcjenjivati ovce, a još manje pastire. Ovce su pametne. One poznaju glas pastira i slušaju ga. Za tuđincem ne idu, već bježe od njega (Ivan 10). Pastir ide za izgubljenom ovcom (Luka 15). Ovce ne idu za njim zato što im je simpatičan, nego zato što znaju da čini ono što je za njih dobro. Traži izgubljenu, natrag dovodi zalutalu, povija ranjenu i krijepi nemoćnu, bdije nad pretilom i jakom – on je pravedan (Ezekijel 34).

Kako manjinska prava utječu na većinu?

Tzv. rodne manjine tvrde da, ako se one izbore za svoja prava, to ne će ugroziti ničija druga prava. To nije istina, primjer je Španjolska u kojoj zbog homoseksualnih parova više nema „mame“ i „tate“ nego „roditelj broj 1“ i „roditelj broj 2“. Rekla bih ironično: „Mali korak za pojedinca, veliki korak za čovječanstvo“.

Homoseksualne osobe su u prošlosti (a u nekim kulturama i danas) bile prezrene, proganjane, na smrt osuđivane. Tome je, hvala Bogu, došao kraj, ali dinamika je takva, da se sada cijelo društvo izvrće naglavačke! Može li se naći načina da oni koji su „drugačiji“ mirno žive po svojoj savjesti, a da svoju viziju svijeta ne nameću svima ostalima? Bojim se da je za to prekasno. Stvari su u svijetu otišle predaleko. Moraju li otići tako daleko i kod nas ili ih možemo zaustaviti?

Sami smo odgovorni

U Hrvatskoj je desnica gorko razočarala svoje birače, pa su se okrenuli ljevici, a kada ljevica dođe na vlast, onda se zna kakvi će se zakoni izglasavati kada je riječ o etičkim vrijednostima. Iz gore navedenih primjera vidimo što se dogodilo u Francuskoj i u Španjolskoj kada su socijalisti bili na vlasti. U Hrvatskoj je 86% stanovnika izjavilo da su katolici. Kakvi katolici? Katolici zato što slave Božić i Uskrs? Katolici zato što su Hrvati? Neinformirani, neobrazovani, naivni, povodljivi? Pripadnici religije, koji zapravo i nisu vjernici? Nemojmo prebacivati odgovornost ni na nikoga. Sami smo odgovorni za ono što nam se događa.

Nemam običaj čitati međugorske poruke u svjetlu konkretnih događanja, ali ovaj puta mi se ta misao sama od sebe nameće zato što se pojavljuje nešto, čega prije nije bilo, i to u dvije poruke zaredom. U listopadu 2012., riječi grijeh i propast po prvi puta se pojavljuju zajedno: „Sotona je mudar i privlači mnoga srca grijehu i propasti“, a u studenom kao sintagma propast grijeha: „Ja sam s vama i štitim vas od propasti grijeha, a vi se morate otvoriti putu obraćenja i svetosti“. Slučajnost ili poruka nama danas i ovdje?

Jučer navečer, na Božić, bila sam kod Marije Pavlović, koja svjedoči da joj se u Međugorju svakodnevno ukazuje Gospa. Svakog 25. u mjesecu daje joj poruku koju treba objaviti. Na Božić, Gospa joj se uvijek ukazuje s djetetom Isusom u naručju. Bili smo kod Marije kod kuće, bilo nas je tridesetak. Jučerašnje ukazanje trajalo je neobično dugo, oko sedam minuta, dvostruko duže nego što je uobičajeno posljednjih godina. Jučer se dogodilo nešto nečuveno.

Poslije ukazanja, Marija Pavlović je kao obično otišla u susjednu prostoriju da bi napisala primljenu poruku. Par minuta kasnije vratila se među nas i rekla nam da se danas dogodilo nešto što se još nikada nije dogodilo: Gospa nije dala poruku. Marija je zastala – i počeka plakati.

Kaže: Gospa je samo šutjela, ali je Dijete progovorilo. Opet suze, Marija nikako da prestane plakati. Kaže kroz suze: Dijete, malo novorođeno dijete je progovorilo! Isus je rekao: „Ja sam vaš mir. Živite moje zapovijedi“.

Lidija Paris