U Hrvatskoj slom komunizma nije značio i njegov kraj. Nastao  je postkomunistički šok i kaos u hrvatskome podijeljenom društvu koje je opustjelo na svim područjima (filozofskom, ideološkom, moralnom, nacionalnom i međunacionalnom, ekonomskom, školskom itd.).  Danas u Hrvatskoj prihvaćeni liberalni projekt slijednicima komunizma, koji su odjednom postali liberali, služi za održavanje na vlasti. Pri tome važno im je očuvati mit o komunističkome antifašizmu koji je poslije 1945. počinivši strašne zločine uspostavio totalitarnu vlast.

Taj mit koji, uz održavanje karizme Josipa Broza odgovornoga za teške zločine, stvara prividnu koheziju unutar grupe koja ga prihvaća i temelj je lažnoga legitimiteta njene vlasti. U toj su grupi slijednici komunizma koji čvrsto čuvaju svoje društvene i materijalne interese, ali mit, uz intenzivnu propagandu, prihvaćaju i mnogi ljudi koji u kriznom vremenu nostalgično gledaju unatrag na „komunizam s ljudskim licem“ u kojem se tobože dobro živjelo zaboravljajući pri tome da je to bio totalitarni sustav. No, mitovi, pa tako i onaj o Titovom vremenu, stvarajući mitološku svijest utječu na grupnu zaslijepljenost.

U okrilju antifašizma vođe Srba u Hrvatskoj skrivaju grijehe pripadnika svoje zajednice - slijednika osvajačke velikosrpske ideje u dugom trajanju. Osim toga oni žele sačuvati tradiciju privilegija koje su Srbi imali u Austro – Ugarskoj i u dvije Jugoslavije za što u literaturi postoji jasan pojam – etnokorupcija. S druge strane  časni slijednici “druge” Srbije, koja se bori protiv “srpskih obmana” slijedeći Svetozara  Markovića, upozoravaju vođe Srba u Hrvatskoj da vlastite grijehe moraju konačno priznati. Međutim, nema ni traga toga priznanja, nego se Hrvati i dalje koriste kao “žrtveni jarci” koji su krivi za sve nedaće koje je zapravo proizvela genocidna velikosrpska ideja.

U komunističko – liberalnu grupu uključile su se i mnoge nevladine udruge neoliberalnoga usmjerenja, koje se kao “gospodari istine” nastoje postaviti iznad institucija države protiveći se u isto vrijeme davanju takve mogućnosti udrugama konzervativnog svjetonazora. Prividna kohezija komunističko - liberalne grupe izaziva tenzije s drugim grupama koje postkomunisti smatraju neprijateljskim i nazadnim što ima teške posljedice za hrvatsko disfunkcionalno društvo koje se ne može oporaviti ni moralno ni ekonomski. Čvrsta granica između grupa ne postoji jer su komunistički “društveno politički radnici” ulaskom u sve stranke devedesetih dvadesetoga stoljeća kontaminirali cijelo hrvatsko društvo unijevši u demokraciju komunistički mentalitet meritokracije (revolucionari su za zasluge dobivali vile, unosne položaje, mogućnost školovanja djece izvan Hrvatske itd.). Tome valja dodati i raširenu korupciju u komunističkoj Jugoslaviji (kontrolirano sudstvo, sumnjivo stjecanje fakultetskih diploma, kriminal u gospodarstvu, mito, klijentelizam i dr.). Epidemija korupcije, a posebno one ideološke u znanosti i kulturi kao temelj na kojemu se izgrađivao jugoslavenski komunistički sustav, lako je prešla u demokraciju. U ovakvom ozračju, koje obilježava raščinjenost hrvatskoga identiteta, nije slučajno da su na važnim položajima u današnjemu hrvatskom društvu (diplomacija, novinstvo, telvizija, znanost, politika itd. itd.) zasjeli mnogi  istaknuti komunistički kadrovi. Oni su su izbjegli lustraciju koja je unaprijedila baltičke zemlje, Poljsku, Češku, Slovačku i Mađarsku.

Hrvatska izbjegavši lustraciju i zadržavši stare kadrove nikako da krenu naprijed. Današnji aktivni komunistički kadrovi u Hrvatskoj bivši su menadžeri, udbaši, “uvaženi” doktori s doktoratima s područja radničkoga samoupravljanja (danas znanstvenim smećem) i mnoge druge bivše “progresivne snage”.  Često i njihova djeca zauzimaju važne položaje u današnjemu hrvatskom društvu. Danas ni obrazovni sustav nije oslobođen od komunističkih kadrova koji su nekada veličali marksizam i radničko samoupravljanje. Oni sada poput bivših komiteta i komesara “bdiju” nad oblikovanjem novoga školskog predmeta Građanski odgoj i obrazovanje koji će mladima, tvrde bez ikavih argumenata, omogućiti da počnu misliti svojom glavom. Obratno! Očito se radi o trojanskome konju ubačenome u kurikularnu reformu koji bi trebao ostvariti kontrolu misli, zaglupljivanje, gušenje kreativnosti i razmišljanja te novo “kovanje” čovjeka na prikrivenim komunističkim pedagoškim temeljima. Kao da je opet oživjela komunistička ideja da se cilj odgoja temelji na potrebama društva, a čovjek koga se odgaja 'produkt' je pedagoške proizvodnje (A. S. Makarenko).

    Radi prikrivanja totalitarnoga karaktera jugoslavenskoga komunizma koji je uspostavio vlast u ratnim uvjetima revizija povijesti Drugog svjetskog rata proglašava se filoustaštvom, a isticanje ustaških simbola, što je izraz nezadovoljstva postkomunistčkim kaosom, služi novim crvenim liberalima kao dokaz da u Hrvatskoj još postoji “ustaška guja”. No ustaške stranke u Hrvatskoj nema, ali postoji slijednica Komunističke partije Jugoslavije/Hrvatske. Ta slijednica – Socijaldemokratska partija bez ispitivanja vlastite savjesti, iskazivanja sućuti žrtvama i kajanja nosi teret neiskupljenih grijeha komunističkih zločina. Ti grijesii ne zastarijevaju! Slijednici Komunističke partije smatraju da im pripada partijska imovina i vlast, a zločina i zločinačkoga obilježja te partije odriču se iako su nepobitni zločini njihovo teško breme. Oni uporno nastoje prikriti  totalitarni karakter komunističkoga antifašizma koji je bio tragičan za Hrvatsku a njegove su negativne posljedice danas potpuno razvidne. Usto, postkomunisti, što nije slučajno, prešućuju europske deklaracije o osudi svih totalitarizama pa i komunističkog.

   Komunisti koji su navukli liberalne krabulje još uvijek održavaju boljševički način vladanja. Oni su prijetvorno dali socijaldemokratski atribut svojoj partiji (SDP) ostajući, kao i bivši komunisti u drugim strankama, začahureni u svojim ideološkom futrolama. Danas u Hrvatskoj takvi ljudi u futrolama (vidjeti pripovijetku A. P. Čehova  Čovjeku u futroli), uz rijetke izuzetke, bezlični su mrzitelji slobode pokorni su vlasti ali i željni da se nje domognu. Uljuljani i sigurni u krilu svoje partije oni su opijeni iluzijom svoga uspjeha. U tom krilu njihovo vladanje ne može izlaziti iz okvira partijskih direktiva (partijnost!) te ono ne  može biti demokratsko nego samo diktatorsko – komesarsko.

Danas se to komesarstvo jasno iskazuje kao nova ždanovština (Andrej Aleksandrović Ždanov provoditelj Staljinovih dogmatskih ideja u kulturi uz progone neistomišljenika) u hrvatskome političkom životu i, posebno, na području kulture, odgoja i obrazovanja. Ljudi u komunističkim futrolama mladima podvaljuju da je znanje moć, a moć zapravo leži u partijskoj pripadnosti. Osim toga, moć proizlazi iz služenja svjetskim lobijima koji na razne načine svoje krakove uvlače u Hrvatsku. Ljudi u futrolama, koji su ujedno i srebroljupci,  doprinijeli su održavanju  pogubnoga komunističkog mentaliteta u hrvatskome političkom i gospodarskom životu. Oni javno kliču Titu i Partiji i nose petokraku bez straha da će za to biti kažnjeni. Isticanja nacifašističkih simbola i pozdrav „Za dom spremni“ kažnjivi su u Hrvatskoj. Jugoslavenski „komunizam s ljudskim licem“ prema dvostrukim mjerilima ljudi u komunističkim futrolama očito je nešto drugo!?

  U dugom periodu komunisti su gradili svoju ideološku i gospodarsku nadmoć što u novome demokratskom društvu koriste na svim područjima društvenoga života pa i u obrazovnome sustavu. No, na čemu se temelji ta ideološka nadmoć? Zapravo tu ni nema neke posebne ideologije niti vizije budućnosti što se zapaža u postkomunističkoj politici koja se svodi na obično mrzovoljno prigovarateljsko „grizličarstvo“ koje poput crva nagriza društvo. Ovdje valja objasniti neke nove potrebite pojmove. U Belostenečevome Gazophylaciumu iz 1740. godine (sastavljenom mnogo ranije) grizlica je crv koji nagriza drvo odnosno xylopfagus. Dragutin Parčić u Rječniku talijansko – slovinskom (hrvatskom) iz1868. godine contradditore prevodi kao prigovaratelj i grizlica. U Hrvatskom jezićnom portalu navodi se grizica kao onaj koji se stalno grize i koji nosi u sebi mrzovolju; isto: grizlica. Na temalju hrvatske leksičke tradicije za današnje hrvatske političare može se pojam grizlica (grizica) upotrebiti kao za one koji nemaju program i viziju budućnosti te im se mrzovoljno djelovanje svodi na puko prigovaranje i nagrizanje društva. Takav se čovjek može označiti kao sociofag. Dovoljno je pogledati Hrvatki sabor!No, postkomunisti - sociofazi u nedostatku vizije budućnosti unose svoje grizličarstvo i u svoju partiju i tako je uništavaju. O tome svjedoći današnje stanje u Socijal demokratskoj partiji slijednici KPH. Zgrada SDP-a na temeljima izgrađenim od laži danas se na očigled javnosti urušava.

    Laži postkomunista ipak se ruše te su se našli u situaciji u kojoj ih, u njihovu natražnjaštvu, potpunoj filozofskoj pustoši i nedoststku vizije, razotkriva opljačkani narod. Bivši komunisti svoje grijehe zamagljuju pričom o dva svijeta. Oni za sebe kažu da su svijet reda i zakona te  da su oni svjetlo. Drugi, pak, koji su dno dna svijet su kriminala i bezakonja. Ti drugi su, tvrde bivši komunisti, mrak i vode „konzervativnu revoluciju“ (noviji optužujući pojam). No, tko je zapravo u Hrvatskoj napredan, a tko nazadan? To odlučuje komliberalna ideološka nadmoć i novi “gospodari istine” poput raznih udruga civilnoga društva i Antifašističke lige Republike Hrvatske stvorene 2014. godine. Oni proklamiraju “progresivnost” komunističkoga antifašizma koji bi, gle besmislice, trebao biti moralni korektiv društva. Pri tome oni prešućuju njegov totalitarizam, zločine i negativne posljedice. Ti “gospodari istine” bezuvjetno prihvaćaju liberalni projekt, a s biljegom “natražnjaštva” označuju neokonzervativizam koji je danas u svijetu aktualan, a koji zapravo može biti branitelj modernosti (I. Kristol)  jer uz neophodnu selektivnost prihvaća tradicionalne vrijednosti na kojima se može graditi novo društvo. Dva navedena pojma - “progresivnost” i “natražnjaštvo”- lako mogu zamijeniti svoja mjesta pa se samoproglašeni progresivac – crveni liberal argumentirano može razotkriti kao natražnjak i mračnjak. Postkomunisti, sada pod okriljem liberalizma, nastavljaju sa starim komunističkim projektom rušenja svjetske kulturne tradicije te očito nanovo stvaraju projekt osuđen na propast.

      Da zaključimo! Bez izlaska iz  postkomunističkoga kaosa i bez oslobađanja od ljudi u futrolama, koji nam u duhu biblijske tužaljke zastiru oči i šuljaju se po opustjeloj Hrvatskoj kao šakali (Tuž 5 17, 18), nemoguće je očekivati napredak hrvatskoga podijeljenog društva koje danas iskazuje jasno svoju disfunkcionalnost na svim područjima pa i na onom gospodarskom. Napredak Hrvatske nemoguć je bez lustracije ljudi u futrolama. Od SDP slijednice KPJ/H iluzorno je očekivati provođemje lustracije. No, i HDZ kao stranka desnoga centra uključena u Europsku pučku stranku Europskoga parlamenta, riješivši se konačno „desnih“ elemenata, ni ne spominje lustraciju. Štoviše ova stranka kao državne funkcionere angažira kadrove iz komunističkoga sustava te radi toga gubi povjerenje biračkoga tijela. To tijelo uz HDZ vezuje ponajviše činjenica da je zaslužna za stvaranje samostalne Hrvatske. Do kada će ta neosporna činjenica biti kao „opijum za narod“ glavni temelj pobjeda HDZ na izborima?

   Današnje hrvatsko društvo jasno iskazuje i svoju shizofreniju jer njegovi članovi (dakako i političari) teško percipiraju stvarnost a razmišljanje im je blokirano. To je posljedica dugotrajne komunističke indoktrinacije i oblikovanja mitološke svijesti o pogubnome polustoljetnom komunističkome antifašizmu i Titu a ni u kojem slučaju ne može biti posljedica četverogodišnjega ustaškog totalitarizma koji je organizacijski i intelektualno sasjećen 1945. (aristocid!). Valja imati na umu da osim političkih podjela u hrvatskome narodu postoje i tradicionalne regionalne podjele koje proizlaze iz različitih stoljećima stvaranih sustava vrijednosti (čakavci, kajkavci i štokavci). Ove razlike političari vješto koriste logikom „podijeli pa vladaj“ te nije slučajno da SDP na izborima ima uglavnom uporišta na čakavskim i kajkavskim područjima a HDZ na štokavskim. U hrvatskome raščinjenome društvu logične su i separatističke tendencije (Istra, Dubrovnik). Konačno valja napomenuti da u hrvatskome političkom narodu podjele održava živa genocidna velikosrpska ideja. Prema izjavi četničkoga vojvode V. Šešelja – haaškoga optuženika i zastupnika u srpskoj Skupštini, ideja velike Srbije je besmrtna.

   Još odjekuje vapaj Bernardina Frankopana iz vremena osmanlijskih navala: ”Miserrima (najjadnija) Croatia”!

 

Ivo Rendić - Miočević

Share
0