Zaista se može reći da je mađarska vladajuća stranka Viktora Orbana polučila povijesni uspjeh; naime, više je od 95% Mađara koji su pristupili referendumu odbilo “briselske” kvote koje bi svaka zemlja članica EU morala primiti.

No, nedovoljna izlaznost, oko 44%, razlog je “nevaljalosti” referenduma, stoga su se za to uhvatili ne samo europski marksisti, nego i domaći neokomunisti pa misle da imaju razloga za slavlje. Iako je, primjerice, dvostruko više ljudi (u postocima) izašlo na povijesni referendum za neovisnost Hrvatske, a kad se govori brojčano, nemoguće je osporiti činjenicu da se radi o jednakom broju ljudi (oko 3,3 milijuna).

Ipak, Orban je shvatio da svi igraju prljavo i, vjerojatno poučen hrvatskim primjerom, kad se mijenjao Ustav Republike Hrvatske s ciljem da referendum o pristupanju EU bude valjan neovisno o izlaznosti glasača, on sad igrati prljavo te promijeniti Ustav kako bi ozakonio referendum. Tako i treba, jer je to volja mađarskoga naroda koju on poštuje i sluša kao što bi trebao činiti svaki državotvorni političar - suverenist.

Hrvati su ušli u EU s najmanjom izlaznošću u povijesti Europske unije, odnosno ušli su silom – konsenzusom HDZ-a i SDP-a. Posljednji put kad su ta stranka i partija surađivale, ustavni suci su postali Davorin Mlakar i Mare “mast trast as”. Ako se zbilja smjera k velikoj koaliciji, onda nam se, sudeći po dosadašnjoj “suradnji” jako loše piše.

Nijemci imaju klasični njemački idealizam u filozofiji, a Hrvati klasični hrvatski poltronizam u politici. Tehnički ministar Kovač nas je obavijestio da ćemo primiti 1600 migranata. No, hajde, pomak je barem što ih se više ne zove izbjeglicama. Mi smo "dobri, moralni, napredni", a preko tri milijuna Mađara su budale, naprosto idioti; čudno što ih u progresivno-četničke strukture u Hrvatskoj nisu prozvali ustašama, već samo fašistima.

Najsmješniji su, pak, “protivnici žice” na hrvatskim granicama – oni tvrde da migranti ne žele biti u Hrvatskoj, ali uporno zaboravljaju da su Cerar i Orban, odnosno Slovenija i Mađarska svoje granice utvrdili žicom, stoga nije previše relevantno što migranti žele. Uz to, Europska je komisija odlučila da svaka zemlja mora primiti migrante, pa mi (za razliku od nekih susjeda) moramo (!) iste primiti stoga je opet nebitno što i kamo žele migranti (te što i kako žele Hrvati).

Kad smo već kod žice, potrebno je napomenuti da Saudijska Arabija, koja ima i novca i prostora za primitak svoje vjerske braće, ima najdulju i najdeblju žičanu granicu na svijetu. Nekom čudnom logikom, muslimane ne žele muslimani, ali bi ih europski kršćani, odnosno agnostici i ateisti trebali htjeti?!

Također, nije baš odjeknulo u javnosti događaj u francuskom Calaisu, gdje je 200 migranata napalo policijske snage u blizini izbjegličkog kampa. Tamo se nalazi nešto manje od 10 000 (!) migranata koji žele u Veliku Britaniju. I eto što se događa kad se netko ispriječi migrantskim željama. Zašto netko misli da se isto ne će dogoditi u Hrvatskoj? Treba napomenuti da Hrvatska nema na raspolaganju broj policajaca i vojske kao Francuska…

Uz sve medijske laži, opsjene i obmane, osluhne li se bilo naroda, hrvatska većina (a to je ono bitno u demokracijama, pa tako i Hrvatskoj) misli poput Mađara, dakle protiv prihvata migranata. Kad je sve to počelo, mnogi su bili spremni primiti žene i djecu, no, što je također zataškano, česti su slučajevi da bombaške samoubilačke napade izvršavaju upravo 12,13 i 14- godišnjaci i – žene. K tomu dodati da se muškarci, migranti, od 25 godina naviše izjašnjavaju kao maloljetnici i gle – svi su rođeni 01. 01. u drugoj polovici devedesetih godina što se, naravno, ne može provjeriti.

Za neokomuniste i pseudojugoslavene je jasno zašto žele migrante; Hrvatsku nikad nisu htjeli pa je ovo samo jedan od “sretnih” okolnosti koja im ide u korist, no, zašto trenutna politička vrhuška, pa i ona buduća, postupa protiv želje vlastita naroda? Čime to, ma bili oni briselski birokrati, Buzin, masoni, iluminati ili reptili, drže za, ne će se pristojnosti radi reći što, doduše jalovu, ali zaista hrvatsku vlast?

Poltronizam uvijek ima svoje razloge. Eto teme za istraživačko novinarstvo! No, da se ne bi završilo u pesimističnom tonu: glavni grad Hrvatske barem više nije Beograd, nego Bruxelles, što je svakako pomak, ako ništa, geografski.

          

Josip Gajski

Share
0