Srbija, zemlja bez ozbiljne prošlosti i bez jasnih granica, nekadašnji turski pašaluk koji je – negirajući otomanski dio svoje prošlosti, dakle sve ono do 1878. godine, pokušavao i pokušava graditi nekakav svoj identitet!

Dostupni povijesni izvori pokazuje kako su srbijanske vlasti, nakon 1878. godine, bile fokusirane na rušenje džamija i ostalog otomanskog naslijeđa na području pod vlašću Obrenovića i Karađorđevića. Istodobno, srpska se kultura od tada do danas u dobroj mjeri usredotočila na promoviranje tzv. junačke deseteračke prošlosti iz koje danas "izvlače" povijesne činjenice.

Zanimljivo je da se danas Milorad Dodik čudom čudi broju džamija u Sarajevu, koji je znatno premašio prijeratni broj, a ne čudi se broju džamija srušenih od 1878. u Beogradu ili broju džamija koje su Karadžić-Mladićevi Srbi srušili samo "dinamitne" 1992 i 1993. u Banjaluci: Ferhat pašina (sagrađena 1579.), Arnaudija (1594.), Gazanferija (1760.), Behrem efendijina (1560.), Mehti bega Imamovića (1630.), Jama (1554.), Talih (1580.), Stupnička (1595.), Dolačka (1686.), Potočka (1630.), Grabska (1528.), Tulejhova (1760.), Hadži-Kurtova, Vrbanjska, Potpećka (1618.), Hadži-Mustaj paše Sokolovića (1570.) – dakle "jedva" 16! Treba li podsjećati da je to godina u kojoj je pažnja svjetske javnosti bila usmjerena na hrvatsko-bošnjački sukob dok se istodobno prostor pod nadzorom bosanskih Srba etnički čistio od Hrvata i Bošnjaka te sakralnih objekata. Promatrajući stvari na takav način, u pravu su oni koji danas tvrde da je 1993. bila dobra godina za Veliku Srbiju!

I svježi, na prvi pogled bizarni referendum Milorada Dodika o danu Republike Srpske, na istoj je liniji, samo sada se ne miniraju džamije već se pokušava minirati europski put Bosne i Hercegovine. Dobro odmjerenom Dodikovom političkom udarcu prethodilo je dosta toga. Prvo je tihim revizijama Daytonskog sporazuma Republika Srpska u režiji Visokih predstavnika, de facto i de iure, postala dominantni srpski entitet a Federacija BiH bošnjački. Kad su se stvari malo primirile, Bakir Izetbegović je apelacijom Ustavnom sudu, u kome većinu imaju bošnjački i međunarodni suci, podnio priziv za ocjenu ustavnosti 9. siječnja, Dana RS-a. Takvu prigodu Milorad Dodik nije propustio iskoristiti. Uslijedio je dobro odmjeren i pravovremen udarac u obliku referenduma.

Gledajući razvoj događaja čini se da je ključni problem u tome što na geopolitičkoj razini nikoga nije briga ni za Bosnu i Hercegovinu. Kao niti za Srbiju. Današnji svijet je taoc američkog samozadovoljnog apsolutističkog sjedenja na prijestolju jedine globalne super-sile, gdje glume francuskog kralja Louisa XIV. ("Svijet to smo mi!"), ruskog pravoslavnog boljševizma u Putinovoj režiji, Erdoganove neootomanske politike te otromboljene, bezidejne i birokratske Europske unije. Uslijed uobičajenog globalnog kaosa, Srbi igraju svoju igru. Kao i dosta puta u prošlosti i u ovoj situaciji nastoje potkopavati i potkradati sve svoje susjede, a kako zemlja nema jasnih granica, onda izvode čudesne stvari.

Dodikov referendum o 9. siječnju kao danu Republike Srpske priziva 1992. godinu, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, te uspostavu krvavih pipaka Velike Srbije u Banjaluci. Tada je plan bio povezivanje bosanskih Srba s Martićevom tzv. Republikom srpskom krajinom u Hrvatskoj, formiranje Zapadne Srbije, te povezivanje s Miloševićevim matičnim beogradskim pašalukom. Plan je bio jednostavan, oduvijek se oslanjajući na Iliju Garašanina i njegove bedastoće o Velikoj Srbiji iz 1844. godine, kad je Beograd (turski Dar al Jihad-Vrata Svetog rata!) imala 12.000 stanovnika! I 14 džamija! S 12.000 stanovnika i 14 džamija plan o Velikoj Srbiji bio je buncanje – i to je ostao do danas bez ijedne džamije! No, problem je što Srbi žive politički "košmar svojih fantazija"!

Idući iz rata u rat Srbi su kapitalizirali sve svoje brojne poraze, a zemlja bez granica polako se kreće, poput amebe, od zaleđa Soluna, Makedonije i Kosova, sve više na sjever i zapad. Uvjeravajući svoj narod da su u pravu, srpski političari nastoje napraviti čudesnu tvorbu s prilično krvavim i neugodno krivudavim granicama,

Ono što je Milorad Dodik, nekadašnji Miloševićev švercer naftom u vrijeme embarga, napravio s Referendumom tek je ugradnja nove cigle na političkom putu ka Velikoj Srbiji. Ono što je problem za Hrvatsku je da Srbija, polagano ali uporno gmiže ka Zagrebu, vukući sve košmarne snove svetosavlja (ali i, što je puno opasnije, ruskog pravoslavlja!) prema novim sukobima. Svi oni koji zbog svoje površne nezainteresiranosti toleriraju "besmisleni refendum bizarnog entiteta", podcjenjuju upornost i tvrdoglavost velikosrpske politike.

Zavisno od razvoja događaja s mogućim novim Dodikovim referendumom, onom o odcijepljenju Republike Srpske od Bosne i Hercegovine i sjedinjenju s maticom domovinom Srbijom, Hrvatska može očekivati pritisak na formiranje srpske zajednice općina Krajine i Istočne Slavonije, te referendum u Istri o izdvajanju te pokrajine iz "ustaške Hrvatske" i proglašenje samostalne republike pod pokroviteljstvom Srbije i Italije. Za to su ključni Milorad Pupovac, Fulio Radin, Miletičev IDS ali i Jovanović-Opačićkin SDP. To što Srba ima 3%, a Talijana 6%, je zanemarivo za referendumski koncept jer postoji mogućnost regionalnog izjašnjavanja i tu je još 12%. A tamo gdje je 21% ne-Hrvata, to sigurno slabi poziciju hrvatske Države!

I zato se u Istri toliko radi na tzv. istarskom identitetu, koji neobično podsjeća na jugoslavenski, s prstohvatom loše talijanštine. Otuda toliko "Jugoslavena" na Motovunskom filmskom festivalu, otuda Rade Šerbedžija na Brijuna ("I posle Tita glumac Tita"!), otuda Istarska enciklopedija, Muzej suvremene umjetnosti Istre, Povijesni i pomorski muzej Istre, Arheološki muzej Istre, srpski Sa(n)jam knjige u Istri... O Rijeci da i ne govorimao!

Milorad Dodik očito je dio velikog, na prvi pogled bezveznog, ali vrlo opasnog plana za koji nitko siguran ne može kazati kada će, i gdje, završiti!

 

F. Perić

Share
0