Sva se tuga, bijeda, jalovost i sramota hrvatske “znanstvene” scene pokazala i prokazala po tko zna koji put. Sama činjenica da je 2016. (!!!) godine napisana i obranjena prva doktorska disertacija o Anti Pavelići je porazna, sablasna i nakaradna.

Ne zato što treba rehabilitirati ustaše, ustaški pokret i ustaški režim, ne jer onima koji veličaju lažnog bravara Josipa Broza treba suprotstaviti “desni” antipod, već je sulud koncept da preko pola stoljeća nakon završetka II. svj. rata nema znanstvenih povijesnih radova o bližoj hrvatskoj povijesti. Povijest je povijest, ona nije ni dobra ni zla, ni lijepa ni ružna, ona je naprosto takva. Ako je zaista učiteljica života, onda mi, plahi i zaboravni Hrvati, o životu pojma nemamo, jer neznamo ništa o svojoj vrlo bliskoj povijesti.

Rijetko čija ruka seže izvan groba. Najmalobrojniji su oni koji i nakon smrti odlučuju o živima i njihovim životima – a porazno je što je Tito jedan od njih. Jasno je da od ’45.-’90. godine nije bilo znanstvenih tema na temu ustaškog pokreta i Pavelića – za to se ne bi išlo na Goli Otok, već u neku jamu po dobrom antifašističkom običaju.

Pisati se moglo o milijardama pokrštenih ili pobijenih Srba i partizana u milijunima ustaških logora ili o tome da su Brozovi partizani dobili rat poštujući sve zakone i običaje rata, dapače, poštivali su Ženevske konvencije koje nisu bile donesene! Danas se nešto malo istražuje, i ti se povjesničari (od kojih polovica nisu Hrvati nego Slovenci) mogu nabrojati na prste jedne ruke, samo partizanski zločini, odnosno broj pobijenih Hrvata. Potpuno je druga priča koliko je Hrvata ubijeno u emigraciji, a da stvar bude banalnija, to istražuju i sude, kad već Hrvati ne će, njemački sudovi.

S druge strane, Stjepan Mesić je svojedobno, gostujući u središnjem Dnevniku, na upit u stotinu tisuća pobijenih od partizanske ruke odgovorio protupitanjem: “Tko to zna? Tko to zna tko je sve u tim jamama?” Zatim je nonšalatno izjavio da “na Bleiburgu nije bilo zločina, tamo je bila jedna pobuna, gdje je poginulo nešta malo, ne puno ljudi”. Postojanje takvih provokatora i ljudi koji skrivaju i niječu zločine izazvali su u određenih ljudi revolt, stoga gledano na taj način, Hrvatska je čak i od Mesića imala koristi.

No, da je doktorska disertacija, odnosno znanstveni rad o Anti Paveliću stvoren tek 59 godina nakon njegove smrti, pogotovo što se tiče razdoblja nakon II. svj. rata – to je suludo, odnosno suludo je što se ovako kasno našao jedan hrabar mladi povjesničar Ante Delić i hrabri njegov mentor Zlatko Begonja koji su tu temu obradili, ali ne sa stajališta povijesnog revizionizma, nego hladno, kruto, metodološki i prema pravilima struke – kao što znanstvena djelatnost nalaže. Ovo je ujedno i najbolji dokaz da jugoslavenske strukture vladaju i upravljaju cjelokupnim sustavom Republike Hrvatske, jer da nije tako, bilo bi radova o Paveliću srazmjerno broju koliko je radova o Hitleru u Njemačkoj ili Quislingu u Norveškoj.

Kad već nitko ne želi lustraciju, onda je zadaća, uloga, ako ne i savjest, nekompromitiranih i nerežimskih povjesničara, da se barem raskrinka gomila komunističkih laži o doslovce svemu hrvatskom stvaranih skoro pedeset godina. Kad već imamo šarlatane koje tvrde da je prvi hrvatski predsjednik Vladimir Nazor, a da je Tuđman samo sproveo referendum, onda je prijeka potreba novih znanstvenika da stanu na kraj tim boljševičkim idiotizmima i glupostima. To je ujedno i poruka svima onima koji kmeče da im je dosta podjela i da se treba okrenuti budućnosti. Ukoliko je znanstvenu zajednicu strah napisati istraživački rad o nekoliko poslijeratnih godina života Ante Pavelića, odnosno ako je utjecaj jugoslavenskih struktura toliko ogroman, kako očekuju oni koji bi se bavili brojkama, ekonomijom i gospodarstvom da se sve te strukture koje koče i najmanji znanstveni uradak odreknu samoupravljačke ideologije i počnu živjeti i djelovati sukladno tržišnom gospodarstvu?!

„Strani radovi iznimno su tendenciozni i protukatolički, imamo priznanja nekih autora da su lagali zbog dogovora s tadašnjim jugoslavenskim vlastima. Poznata je i metodologija Udbe i Ozne, pa se s osobitim oprezom čitaju dijelovi njihovih arhiva.“ – riječi su novog doktora znanosti Delića. Čini se da je u problematiku itekako upućen i bilo bi odlično kad bi mnogi drugi doktoranti krenuli njegovim stopama.

Možemo, umjesto zaključka, usporediti dvije teme iz područja povijesti; s jedne strane “Uloga bosanskog tovarnog konja u NOB-u”, a s druge strane “Djelovanje Ante Pavelića od 1945. do 1953. godine“.

Pametnom dosta!

        

Josip Gajski

Share
0