Povod nastavku pisanja o knjizi 'Vrana - oko istine' Manolićevo je prokazivanje Tomislava Karamarka kao doušnika Udbe i medijski suport mentalnih komunista u javnim istupima nekoliko dana unatrag, Stjepana Mesića prije svih, a potom novinara tabloidirane Styrine kuće.

Svi su odreda - s premjerom Milanovićem na čelu - zabrinuti za zdravlje nacije zbog javnog spomena lustracije koju njima nasuprot predsjednik jedne stranke (Karamarko) smatra elementarnim dijelom stranačkog programa i to nekoliko mjeseci pred parlamentarne izbore a nakon 17 godina od mirne reintegracije okupiranog dijela Domovine. S tim u svezi, i s približavanjem datumu parlamentarnih izbora, očito je da se u medijskom prostoru propagandno-obavještajna igra podiže na višu razinu. Točnije, ta je igra započela nešto prije unutarstranačkih izbora za predsjednika HDZ-a, a udjela u toj igri imali su Manolićevi kadrovi (nemaštoviti Ante Barišić!) i mnogi drugi među kojima i pisac knjige o agentu Vrani.

U kakvoj je igri riječ?

Polazište u potrazi odgovora na postavljeno pitanje je činjenica da Zoran Kotnik, bivši djelatnik SZUP-a, nije demantirao na ovom portalu prije dva mjeseca iznesenu tvrdnju da je upravo on autor knjige 'Vrana - oko istine', a ne Alfred Morgan koji pune 43 godine nije među živima. Upravo se njegovu knjigu može shvatiti da je dio smišljene igre odvraćanja od istine o Domovinskom ratu. Ta se istina u kontinuitetu ruši, prešućuje, izvrće, proizvoljno-mesićevski reinterpretira jer upravo o njoj ovisi budućnost Hrvatske. Pišući 'šokantnu istinu o stvaranju i sustavnom uništavanju Hrvatske', kako je otisnuto na ovitku knjige, Kotnik se sam deklasificirao i potom izabrao šutnju. Racionalna pozicija naravno i jedino mogući stav s obzirom na činjenicu da je u dobroj mjeri pošteđen suočavanja s brojnim dokazima kako o autorstvu knjige tako i o poluistinama i lažima kojima se pišući knjigu poslužio.

Na razotkrivanje neistina sadržanih u spomenutoj knjizi poticajna je između ostalog i nepodnošljiva lakovjernost njezinih čitatelja. Oni su kao istinite preuzimali neke od ponuđenih tvrdnji u knjizi pa su Kotniku u prilog objavljivali i svoje tekstove. Ne priliči im spominjati imena, ali nema sumnje da su neki od njih iskreni domoljubi, čestiti ljudi, k tome još i dugogodišnji emigranti. Na pojavu Kotnikove knjige tipična je reakcija jednog portala zavičajnog dometa (Glasbrotnja.net) koji pak prenosi i jedno poglavlje Kotnikove knjige pod naslovom 'Bradonja' preporučujući u redakcijskom tekstu kritičko prosuđivanje. U tekstu se nudi i poveznica na Tuđmanov govor (audio zapis) i ništa se pobliže ne objašnjava o kojemu je Tuđmanovom govoru (izjavi) riječ. Neupućeni, ali i oni kratkog pamćenja trebali bi - kako se poveznicom sugerira - zaključiti da su pokojni Predsjednik Tuđman i agent Vrana toliko bliski da mu se Predsjednik povjerava pred smrt tražeći od njega i ispunjenje obećanja da će 'objaviti istinu' zbog kojeg je eto 'prekinuo zavjet šutnje'. Spomenuti portal dakle preuzima link s druge među-mrežne stranice na kojoj se na bondovski ali istodobno jeftin način reklamira Kotnikova knjiga i 'upada' u propagandni algoritam preko kojeg se distribuiraju ponuđene knjiške konstrukcije i Kotnikove špijunske priče. Naravno, radi se o podmetanju. Poveznica na Tuđmanov kratki govor je mamac da se dobije na uvjerljivosti. Istina je da je pokojni Predsjednik dao intervju HRT-u nakon povratka iz Vatikana a dan prije odlaska u Novu bolnicu u zagrebačkoj Dubravi. I ne radi se samo o audio zapisu nego o televizijskoj snimci u trajanju od tridesetak minuta. U arhivi HRT-a tog intervjua više nema, ali se Kotnik vara ako misli da je jedini vlasnik kopije tog Tuđmanovog intervjua HRT-u. Usput, iz arhive HRT-a je nestao i takozvani sirovi materijal snimljen za posjete Predsjednika Tuđmana Nacionalnome marijanskom svetištu u Mariji Bistrici i tamošnjem samostanu sestara karmelićanki sredinom listopada 1999. godine. (Jednoga bi dana za takve i slične 'devastacije' arhive na Prisavlju i druge propuste mogao netko i odgovarati. Ravnatelj HRT-a na primjer.)

S jedne strane lakovjernost a s druge suptilno podmetanje. Nije sve što piše u knjizi 'Vrana - oko istine' benigna dezinformacija ili banalna laž, nego u njoj ima podosta činjenica koje imaju uporište u istinitim događajima. Tako, mamac za čitatelje osim spomenute poveznice (linka) na Tuđmanovih nekoliko rečenica, poslužila su i neka poglavlja knjige publicirana na dva-tri portala, poput onog o Bradonji. To je dobro znani i sveprisutni lik, pače licencirani antifašist, kojemu je u više od pola stoljeća politički suputnik i recenzent Kotnikove knjige nitko drugi do general pukovnik HV-a Josip Manolić. Bradonja iz Kotnikove knjige je - kako su to svi čitatelji mogli odgonetnuti - glavom i bradom Stjepan Mesić. Iako se radi o najvećoj društveno-političkoj štetočini od devedesetih naovamo, začudo, autor knjige ne daje mu toliko važnosti koju ovaj po svojoj negativnoj protežnosti zaslužuje. U veoma kratkom poglavlju o Bradonji autor ne iznosi ni jednu činjenicu koja nije bila već poznata široj javnosti prije petnaestak i više godina. Na što se onda odnosi prekid zavjeta šutnje u slučaju Bradonje nije jasno. To da je Bradonja bio suradnik Udbe, u obliku je feljtona u desetak nastavaka s brojnim dokumentima objavila Slobodna Dalmacija čiji je urednik u to vrijeme bio Josip Jović. I u tako malom poglavlju o Bradonji, autor ne propušta pohvaliti krunskog haškog svjedoka za dubrovačku epizodu kratkotrajne deblokade Grada, samo da bi istaknuo kako su Dubrovčani obični kalkulanti koji se nisu htjeli zamjerati agresoru pa su iskrcaj hrane i lijekova prepustili onima koji su ih brodom i dostavili. I u tako malo poglavlje o Bradonji autor knjige je uglavio priču o partizanskom komandantu Radi Bulatu koji je potajno ucjenjivao Tuđmana. Čime se to moglo ucijeniti Tuđmana? I tko je to mogao? Nitko i ničim! I nije istina što autor knjige 'Vrana oko istine' tvrdi kako je Bradonja u Haagu svjedočio po diktatu MI6. Za sve laži koje je izrekao prije i poslije Haaga nije mu trebao ničiji diktat - on je to učinio kao što uvijek čini svojom voljom.

Nu, primarni je povod nastavku teksta o Alfredu Morganu i njegovoj knjizi nedavno objavljeni intervju s Josipom Manolićem. (Nacional, 2. lipnja, br. 892.). U njemu naime Manolić (kao i Kotnik u knjizi) tvrdi da je Karamarko bio Udbin doušnik. I ne samo to: obojica zastupaju gotovo iste teze. One su zapravo mitovi nastali u udbaškim kružocima, mitovi od kojih žive i za koji žive mediji. Jedan od njih je i onaj o dogovorenomratu, također i mit da je Udba 'izmislila' Tuđmana i da je Hrvatska država Udbino djelo. Jedan od mitova je i mit o agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu.

(U kontekstu Manolićevog prokazivanja Karamarka kao Udbaškog doušnika novinarka Jasna Babić u svojoj kolumni na portalu Lupiga ide još dalje i oživljava skoro zaboravljeni mit o Stevi Krajačiću i Krajačićevom nacionalističkom krugu kojemu uz Mesića, Manolića i Boljkovca pribraja i Franju Tuđmana, o krugu koji je sanjao san o nezavisnoj državi Hrvatskoj. Za inspiraciju joj je poslužio knjiški uradak Styrinog novinara Borisa Rašete o Titovom najtajnijem špijunu Stevi Krajačiću. U svom novinarskom pothvatu Jasna Babić uvjerava svoje čitatelje da je i nakon Bleiburga i Hrvatskog proljeća, Vukovara i Haaga moguća takva konstrukcija predmnijevajući da bi netko u nju mogao i povjerovati.)

Zanimljivo: do Oluje ni jedan od ovih mitova nije bio poznat, ali su nakon Oluje i mirne reintegracije Podunavlja oživljavani u čudesnom sinkronicitetu na rubu znanosti i zdrave pameti. Je li Jasna Babić osim Rašetine knjige imala u podsvijesti ili pred sobom knjigu 'Ratnik u sjeni' Ericha Schmidt-Eenbooma, agenta, novinara i bivšeg savjetnika njemačkog kancelara Schrödera? Schmidt-Eenboom kao i ona tvrdi da je frakcijom hrvatske Udbe upravljao BND kako bi Tuđmana doveo na vlast. I ta je knjiga - treba li to uopće spominjati - ljevičarska osuda osamostaljenja Hrvatske i žalovanje za Jugoslavijom. Rašeta nije nimalo originalan kada tvrdi da je 'HDZ kreacija udbaša, a Hrvatska kao špijunsko umjetničko djelo'. Davno prije njega s takvim se tvrdnjama proslavio Schmidt-Eenboom. Zna li se k tome da je Erich Schmidt-Eenboom dugi niz godina surađivao s Božidarom Spasićem Udbinim prvakom s beogradske adrese, mnogo toga u ovoj medijskoj operaciji postaje jasnije. Kada bi im bilo moguće da se oslobode mržnje prema HDZ-u, novinari poput Rašete i političara poput Manolića, shvatili bi da su u stalnoj kontradikciji: čas tvrde da je HDZ rigidna desnica, čas da je kreacija udbaša.

Svoje je memoare Manolić prije Nacionala na neizravan način najavio u recenziji knjige 'Vrana – oko istine' navodeći kako bi zbog provokativnosti pojedinih segmenta (Kotnikove knjige) trebalo napisati cjelovite odgovore po principu 'knjigom na knjigu'. To je ta poveznica! I, eto, sjećanja general pukovnika Josipa Manolića su napokon u tisku. Prva knjiga memoara trebala bi se za koji tjedan pojaviti u prodaji, a druga najesen. U prethodnim svojim intervjuima Manolić je optuživao visoke policijske dužnosnike (Karamarka i Brkića) za krađu rukopisa kako bi spriječili izlaženje njegovih memoara. Sve što je do danas Manolić objavio u pisanom obliku, napisao mu je Dragutin Hlad, sin pokojnog Mije Hlada Manolićeva partizanskog druga. Ali, Hlad više nije na dispoziciji, on se svojom voljom iz sfere diplomacije, geopolitike i fizike povukao u parapsihologiju, pa se može samo pretpostaviti da bi pisac Manolićevih sjećanja mogao biti upravo Zoran Kotnik. Ako ne on, onda Romano Bolković kojeg je Manolić imao na vezi dok je ('91.) pisao za Slobodni tjednik Marinka Božića, naravno ne pod svojim imenom. A čija je kreacija bio Slobodni tjednik trebalo bi pitati Marka Roglića šefa Udbe za Dalmaciju šezdesetih godina ako je među živima.

Memoari će izići u izdanju kuće 'Golden marketing'. Tu izdavačku kuću vodi Franjo Maletić bivši direktor JAT-ova predstavništva u Torontu, i (za Sanaderovog vremena) predsjednik uprave Vjesnika prije smaknuća te najveće novinske kuće. Zna li Manolić iz koje je 'priče' Maletić i tko je osamdesetih vodio II. upravu republičkog SDS-a zaduženu za emigraciju, ili je doista toliko izdihao da se više ne zna orijentirati u sumnjičenju i potrazi za kradljivcem njegovih rukopisa, ako ga je uopće i bilo.

Na pitanje Nacionalova novinara ima li neke dokumente kojima može potkrijepiti tvrdnju da je Karamarko radio za Udbu, Manolić lakonski odgovara da se o 'agentima nisu vodili papiri'. Znači, do imena agenata Udbe se dolazi vezom 'rekla kazala'. Zanimljiv odgovor čovjeka koji je ravnao UNS-om i koji je nakon razrješenja dužnosti šefa UNS-a ostavio iza sebe jedan i pol registrator nevažnih dokumenata!

U svakom slučaju, bit će zanimljivo čitati Manolićeve memoare. Hoće li se u memoarima sjetiti što je sve rekao o mogućnosti podjele BiH u intervjuu za austrijski Profil davne 1991. godine?

Kome nisu do sada bili jasni motivi njegovog svjedočenja u Haagu bit će mu možda jasni nakon čitanja memoara, kao i razlozi razilaženja s Tuđmanom. Hoće li Manolić k sjećanju na razlaz s Tuđmanom priložiti transkript razgovora s prvim Predsjednikom na Pantovčaku, pa da se i zadnje tajne otkriju? S Predsjednikom se Tuđmanom - kaže - razišao na politici prema Bosni i Hercegovini. Pitanje je zašto se nije razišao u vrijeme najžešćih sukoba nego u vrijeme smirivanja sukoba i pregovora s Bošnjacima koji će ubrzo rezultirati Washingtonskim sporazumom?

Hoće li u memoarima biti štogod o tajnom sastanku Manolić- Karadžic 27. ožujka 1992. dva dana prije referenduma o samostalnosti i suverenosti Bosne i Hercegovine u gostionici Gasthof zum Flughafen blizu Graza? Hoće li u memoarima optužiti Matu Bobana da se u svibnju '92. sastao s tim istim Karadžićem. Hoće li nakon izlaska memoara biti jasnije što je sve Manolić gradio a što s Mesićem, Degoricijom i ostalim pučistima razgrađivao? Sve i da je do razilaženja s Tuđmanom i bio lojalan politici HDZ-a, može se govoriti da je s njim surađivao pet a da ga je pučistički rušio šest godina. O petnaest godina nakon Tuđmanove smrti da se i ne govori.

Bilo bi također zanimljivo vidjeti - ako ne u memoarima onda na stranicama Styrinog tabloida '24sata' - kako je general pukovnik Josip Manolić namaknuo 2157 dana braniteljskog staža, dakle šest godina i dvadeset dana. S kim je to i gdje ratovao, tko ga je nakon puča u Saboru u ožujku 1994. godine mobilizirao i na kojem je to ratištu i u kojoj postrojbi bio? Eto jednostavnog načina da se preko ovog pitanja dozna nešto i o tajni poslanja nekada ministrice branitelja Jadranke Kosor.

Svatko na svoj način, Manolić i Kotnik su razotkrili međusobnu vezu u jedinstvenoj promidžbeno-obavještajnoj operaciji reinterpretacije nedavne hrvatske povijesti. U tome je smislu Manolićeva priča o Karamarku samo jedna epizoda. Ima tu i osvetničkog refleksa jer je Manolić uz Boljkovca bio predmetom istrage o zločinima vezanim za drugi svjetski rat. Istragu su u veljači 2011. godine pokrenuli tadašnji ministar i ravnatelj policije.

Na kraju, predsjednik HDZ-a nema razloga spekulirati o tome bi li da je živ predsjednik Tuđman proveo lustraciju. Kako god da je zvali i shvaćali, Tuđman je 1998. godine (nakon reintegracije Podunavlja) pokrenuo smjenu onih starijih kadrova koji se nisu dokazali onima koji su se tijekom rata dokazali na najbolji način: domoljubljem, hrabrošću i kreativnošću. O tome mogu svjedočiti i najbliži suradnici Predsjednika Tuđmana, osobito oni iz vojnog vrha, a ne Josip Manolić ili Zoran Milanović.

 

Ivan Mihael Ban

Share
0