Misno slavlje u crkvi Muke Isusove u Maclju, u povodu obilježavanja 71. obljetnice poratnog stradanja brojnih žrtava komunističkog režima, predvodio je pomoćni biskup vrhbosanski mons. Pero Sudar.

Propovijed mons. Sudara izrečenu tom prigodom prenosimo u cijelosti:

Poštovana braćo svećenici, časne sestre, draga braćo i sestre, sve vas srdačno pozdravljam! Od svega srca zahvaljujem predsjedniku Udruge Macelj 1945. dr. Stjepanu Bačiću i njegovim suradnicima, župniku, fra Vladi Mustaču i svim suorganizatorima za poziv da na ovome svetom i tužnom mjestu, u zajedništvu vjere u Boga, pijeteta i ljubavi prema žrtvama sa svima vama slavim ovo Misno slavlje. Prenosim osjećaje duboke zahvalnosti Crkve i naroda iz Bosne i Hercegovine svima čijim su zalaganjem i nastojanjima zemni ostatci 1163 žrtve Maceljske gore ekshumirani i dostojanstveno sahranjeni. Među njima je i dvadeset i jedan svećenik, većina iz Bosne i Hercegovine! Dobri Bog božanski uzvratio plemenitome fra Dragi Brglezu i svima koji su sudjelovali u ovome djelu humanosti i kršćanskoga milosrđa. Nalazimo se na mjestu i spominjemo se događaja koji vape za Božjom pravdom. Moleći, najprije, da Bog nama oprosti grijehe, mi ovim svetim Misnim slavljem i vlastitom spremnošću moliti za oproštenje i svima praštati, u Godini Božjega milosrđa, kriku za Božjom pravdom želimo pridružiti naš vapaj za Božjim milosrđem. Samo tako se smijemo nadati da će žrtve kojih se danas spominjemo i sve žrtve, ujedinjene s Kristovom žrtvom na ovome oltaru, milosrdni Bog pretvoriti u izvor čišćenja i ozdravljenja za hrvatski narod i sve narode ovoga dijela Europe!  

Sestre i braćo, stojimo na mjestu koje nas sjeća na zlo i zločin pred kojim bi svaka ljudska riječ, svaki ljudski govor zvučali prazno, a i svako ljudsko djelo bi bilo nedjelotvorno, ako bi ostalo samo i čisto na ljudskoj razini i zatvoreno samo u ovozemaljske međuljudske odnose. Nažalost, čovjek može učiniti i nepojmljive zločine, može nedužnome čovjeku oduzeti život, kako su oduzeti žrtvama Maceljske gore, i stotinama milijuna žrtava tijekom ljudske povijesti. Ali, čovjek ne može vratiti život koji je oduzeo i, zato, i kada bi htio, nikada ne može adekvatno i potpuno ispraviti nanesenu nepravdu. Naime, ako bi smo danas, nekim čudom, i mogli spoznati i izreći svu istinu o onome što se ovdje i na svim stratištima Križnoga puta dogodilo, kada bi smo uspjeli točno saznati tko je naredio a tko izvršio ove i sve druge zločine i sve ih pravedno kaznili, najvažnija i najbolnija činjenica bi ostala takva kakva jest. Naime, sva ljudska nastojanja ne mogu izbrisati niti umanjiti nezamislive boli i patnje koju su žrtve podnijele. Svaka smrt je izvor ljudske boli i patnje. Ali nasilna smrt postavlja pitanja na koja ljudski duh i um nemaju valjanoga odgovora! Čovjek je biće koje je sposobno sebe i druge dovesti u bespomoćna i bezizlazna stanja duha!

Kako smoći hrabrosti utemeljeno govoriti o dostojanstvu čovjeka i nepovredljivosti njegova života gledajući u oči činjenici da ovom prekrasnom planetom Zemljom ne prestaju teći potoci ljudske krvi, sve od krvi Abela pravednoga do krvi u ovome trenutku negdje u svijetu umorenoga nedužna čovjeka? Zar nije presmiono, pa i licemjerno, govoriti o slobodi i demokraciji, o istini i pravdi a, istovremeno, znati da su ljudski odnosi pa, zato, i svi društveni sustavi utemeljeni na velikoj mjeri obmane i prijevare i prožeti manjom ili većom mjerom nepravde i izrabljivanja slabijih i malobrojnijih? Zar tome, tako bolno i tragično, ne svjedoče i žrtve kojih se danas sjećamo? Ondašnja hrvatska državna vlast je, nažalost, prihvatila hrvatskome narodnome biću stranu i, pokazalo se, za njega i za druge pogubnu nacističku ideologiju kao uvjet ostvarenja legitimne čežnje toga naroda za slobodom. A onda je ta ista vlast, bježeći od odmazde, veliki dio toga naroda povela na put bez cilja i, spašavajući samu sebe, ostavila ga na milost onima što se na nemilost zakleli. Komunistička ideologija je ove žrtvovane ljude, nakon završetka rata i sukoba, bez suda i suđenja, poslala u smrt kakvu samo najgora mržnja živome biću može nanijeti, a sve pravdajući to potrebom da se zasvagda zatre, ne prije svega, jedna druga neljudska, ona nacistička, nego njoj u zlu konkurentska ideologija. Čovječanstvo je sukob i smjenu tih dviju, po mnogo čemu identičnih, ideologija samo u ratu platilo sa pedeset milijuna ljudskih života, a njihov smrtonosni zadah na ovim našim prostorima još i danas truje ljudske duše i zavađa, ionako porobljavanjima i međusobnim sukobljavanjima, izmučene i iznakažene narode. Do dna duše zgroženi strahotama tih dviju, u svome korijenu, bezbožnih i zato nužno i protiv ljudskih sustava, koji nisu služili čovjeku, nego su se čovjekom služili, zahvalni smo Bogu za mrvu slobode s kojom danas pokušavamo njihove posljedice duhovno i moralno preživjeti! Međutim, smijemo li slobodom zvati stanje ljudskoga duha i društva u kojemu duhovni potomci ideologija, čijih se žrtava sjećamo, i dalje nesmiljeno i bezdušno žrtvuju istinu, s jedne strane, pravdajući a, s druge, veličajući te nesumnjivo neljudske ideologije? A temeljni zahtjev ljudskosti traži da se, konačno, iz masovnih grobnica i jama iskopaju i dostojanstveno sahrane sve žrtve. I zato s tugom se mora doviknuti da darovanu slobodu još živimo kao robovi prošlosti i da će tako ostati dok sućutnom suzom u oku ne oplačemo sve žrtve i s iskrenim bolom u duši ne zažalimo zbog svih zločinaca. To je temeljni preduvjet oslobađanja od teške prošlosti i slobode za budućnost koja neće plašiti i od koje ljudi neće bježati. Ali kako do istine koja oslobađa u okruženju i društvu koje, kao d se posve svjesno, stavilo u službu neistine? Nismo li i mi danas ovdje, zbog te posvemašnje suprotstavljenosti i isključivosti, i sami u opasnosti da, i tako potrebnim sjećanjem i molitvom za ove žrtve, i ne htijući, postanemo dijelom toga nečasnoga kockanja dostojanstvom mrtvih za sitne interese živih?

Sestre i braćo, očito je da ima samo jedan siguran i provjeren način pročišćenja i čestitoga utemeljenja naših ljudskih misli, nakana, riječi i djela. Za vjernika ima samo jedan put kojim mu je moguće izbjeći zamku mržnje i sveprisutne podijeljenosti i netrpeljivosti. A to je svjetlo Božje riječi i snaga Božjih djela! Unatoč bolnoj činjenici da se žrtvi ljudske mržnje može pričiniti da ni Bog nema valjanoga odgovora na ljudski vapaj i zato šuti pa šuti, kako, u Spomenici Macelj 1945. vrijednoga autora gosp. Borovčaka, zapisa pokojni Stjepan Brajdić, koga se zbog njegove ljudske i vjerničke veličine danas sa zahvalnošću sjećamo. Izvor nade i velike ljudske sreće u moru stradanja i zločina vjernik je pozvan tražiti i nalaziti upravo u činjenici da Bog niti šuti, niti uprazno govori. To nam potvrđuje i Božja izgovorena riječ što smo je danas čuli u prvome i drugome misnom čitanju i, napose, ono što nam Evanđelje donosi o Isusovu čudu koje je plod njegova sažaljenja nad majkom koja pokapa sina. Jahve, Bog Otaca njegovih i naših prihvaća molitveni vapaj vjernoga proroka Ilije, čovjeka Božjega i vraća život mrtvome djetetu žene koja ga je ugostila. U Isusu se Bog objavio, ne samo kao Bog koji čuje i uslišava ljudske vapaje i molitve, nego kao Bog koji u svome božanskom Srcu osjeća sažaljenje nad majkom udovicom koja nariče za mrtvim sinom jedincem. Božje milosrđe i sažaljenje ide do mjere da je i sam stao u red svih nasilno umorenih, svoj vapaj s križa pridružio njihovu kriku i svoju krv pomiješao s krvlju njihovom. To je bio njegov stav i odgovor na stanje i pitanje čovječje zloće i svih neljudskih režima i ideologija! I ako je čovječanstvo majka udovica koja oplakuje sina jedinca, a jest, onda je Bog Isus koji svojom otkupiteljskom žrtvom dovikuje: Ne plači! Eto poruke za sve žrtve mržnje, nasilja i nepravde. Eto odgovora na sva ljudska neodgovorena pitanja. I neće Bog ostati na praznoj riječi, on će je potvrditi svojim božanskim djelom. Kakva li će radost među žrtvama kojih se danas sjećamo i žrtvama sveukupne ljudske povijesti biti i kako veličanstven odgovor Božje pravde na sva naša tjeskobna pitanja, kada se, prema Božjemu obećanju, ove izmiješane i sve druge, tko zna gdje, razbacane ljudske kosti u dan Uskrsnuća počnu pribirati i proslavljenim tijelom zaodijevati! Božansko sažaljenje i Božje milosrđe, koje će svoj vrhunac doseći u činu uskrsnuća mrtvih, je dostojan i dostatan odgovor svim majkama kojih se bolni vapaj da im se vrate ubijenu djeca razliježe kroz krvavu ljudsku povijest. Blago svima koji mogu i hoće u ovo veliko Božje obećanje vjerovati!

Vjera u Uskrsnuće daje vjerniku milost i snagu da ga, poput Isusa, duša boli zbog svake žrtve ljudske mržnje i nepravde i da ih sve osjeća svojima. Na drugoj strani, vjerniku ni jedan zločinac ne može i ne smije biti tako njegov da mu zločin pokušava pravdati ili umanjivati, niti tako tuđi da zbog njega sudi ili osuđuje bilo koga, pa ni samih zločinaca. To je tajna Isusove zapovijedi ljubavi i prema neprijateljima! Svrha ovoga molitvenog okupljanja je da, kroz molitvu i zahvaljivanje, ispovjedimo vjeru u uskrsnuće kao završni čin ljudske povijesti i konačne objave Božje milosrdne pravde. Objavom svoga čovjekoljublja i sažaljenja, Isus nas obvezuje da današnju molitvu za žrtve Maceljske gore pretvorimo u vapaj Bogu da plaštem svoje milosrdne ljubavi zaogrne sve žrtve svih neljudskih režima i njihovih slugu. Bez te spremnosti naša molitva ne bi bila dostojna žrtava za koje molimo a ni Boga kojemu se molimo. Zato, molimo Boga da ovo svehrvatsko mjesto stradanja i sjećanja u našim nakanama i nastojanjima pretvori u mjesto molitve za mir i pomirenje u hrvatskome narodu i u svim njemu susjednim narodima. Samo to može i smije biti naš ljudski i vjernički doprinos da epidemija laži i mržnje ustupi mjesto istini i razumijevanju, a bolesna taština i pogubna gramzivost vođa poniznome služenju čovjeku kao jedinome neprolaznom dobru. Neka naša molitva bude očitovanje naše iskrene želje da s Isusovom žrtvom na oltaru prinesemo Bogu sve žrtve nasilja i nepravde ali i spremnosti moliti za sve zločince da se Bog svima smiluje a nama živima daruje milost istine i obraćenja!", riječi su mons. Pere Sudara, pomoćnog biskupa vrhbosanskog izrečene na Macelju.

 

M.M.

Share
0