Onog trenutka kada smo počeli u prvi plan stavljati drukčije prioritete i odmaknuli se od biti onoga što hrana jest - nešto o čemu ovisi naše zdravlje - tada nam je postala neprijateljem. Istodobno je industrija krenula sa zadovoljavanjem potrebe da hrana može dugo stajati i da se može lako i brzo pripremiti. Kada je industrija zaključila da brašno mora trajati godinu ili dvije, odmaknuli smo se od srži hrane. Isto se potom dogodilo i s ostalim namirnicama. Hrana se počela rafinirati, a rezultat je denaturalizacija prehrane. Tako nam na pitanje zašto danas patimo od toliko bolesti povezanih s konzumacijom hrane odgovorila Jadranka Boban Pejić, autorica brojnih knjiga o prirodnoj prehrani. Instantna hrana ima odličnu ekonomsku računicu: proizvođači ostvaruju više profita, potrošači manje vremena troše na pripremu. Ali ta računica ima jednu veliku manu - izgubile su se kvaliteta i vitalnost hrane, ona nam više više nije prijatelj, piše Vjesnik.

»Počeli smo se fokusirati isključivo na to da je hranidbeni proces zadovoljavanje okusa pa smo svakodnevno počeli jesti ono što se prije jelo samo tijekom svetkovina. Postali smo kao civilizacija razmaženi i pohlepni. No ni sve to nas još nije zadovoljilo nego smo krenuli u novi apsurd - počeli smo hranom rješavati svoje frustracije«, tumači Boban Pejić.

»Agresivnim smo metodama uzgoja uništili zemlju. Mislim da se može povući paralela između Zemlje kao majke hraniteljice i majčinstva uopće. Jednako kao što je današnja žena i majka zbrka aktivnosti, jer trči na sve strane kako bi svima udovoljila, tako je i zemlja majka koju smo zbog pohlepe posve iscrpili«, dodaje Boban Pejić.

S jedne strane imamo više hrane nego ikad u povijesti. Imamo i više informacija o prehrani nego ikad prije, a s druge strane nikada nismo imali toliko problema s prehranom. Istodobno na jednom kraju svijeta dominira neuhranjenost, na drugom pretilost, ali i te dvije krajnosti imamo i u jednoj osobi.

»Mnogo ljudi danas muči pretilost, a istodobno su suočeni s nedostatkom osnovnih nutrijenata u organizmu«, kaže Boban Pejić.

Ne samo da se ne želimo educirati o prehrani nego bespogovorno slušamo i kušamo sve što nam industrija servira. Kao čovječanstvo, idemo linijom manjeg otpora i uvjerili smo se da postoji netko tko se brine da je sve što se proizvede dobro za nas. »Dakako da industrija želi da vjerujemo u to, a i nama je lakše da mislimo da je netko drugi kriv za eventualne bolesti koje nam se događaju nego da sami preuzmemo odgovornost za svoje navike i postupke«, tvrdi Boban Pejić.

Kada se suočimo s narušenim zdravljem, mnogi od nas čak i tada ne shvate da se životne navike moraju mijenjati. Ponekad nije ni problem u samom odabiru hrane nego o (ne)umjerenosti. »Finalnu kvalitetu određuje i količina. Čokolada može biti dobar sastavni dio prehrane, ako se ne konzumira

često, ali ako se jede svakodnevno ugrozit će mi zdravlje. Čovjek mora spoznati da sam igra glavnu ulogu u odabiru količine i kvalitete namirnica koje unosi. Sve više ljudi alergičnih na pojedine namirnice dokazuje da smo poremetili svoj odnos s hranom, a odbijanje hrane odbijanje je života. Čovječanstvo je jako destruktivno i autodestruktivno. Ipak, moćna je spoznaja da, iako postoji mnogo područja na koja ne možemo utjecati, nitko nas ne može natjerati da jedemo i pijemo ono što ne želimo. Moć osviještena potrošača ne smije se zaboraviti, jer ono što će većina konzumirati to će se i više proizvoditi, a tu onda nalazim i svoju ulogu u propagiranju cjelovitih namirnica kao zaloga zdravlja«, objašnjava naša sugovornica.

Gdje se jede najbolje, a gdje najgore danas se više ne može reći. Globalizacija je učinila svoje, različite su kuhinje dostupne u različitim dijelovima svijeta, ne može se više tvrditi da su veliki gradovi s mnoštvom prodavaonica brze hrane i rasadnici nezdrave hrane. I na selu se ide u nabavku u velike trgovačke lance i tamo postoji ponuda brze hrane.

»Više se ne može reći ni da s globalno gledano, na istoku jede zdravije i cjelovitije nego na zapadu. Na zadnjoj točci na Tibetu možete kupiti coca-colu. Rekla bih čak da trenutačno više taj pokret povratka cjelovitijoj hrani ključa na zapadu. Nakon godina fast fooda i sve više bolesnih zbog loših prehrambenih navika, počinje se shvaćati da je povratak cjelovitosti mnogo bolja opcija. S druge su strane na istoku tek počeli uvoditi brzu hranu pa je se još nisu ne samo zasitili nego ni spoznali sve negativno što ona sa sobom donosi«, kaže Boban Pejić. Koncept edukacije o prehrani, koji provodi naša sugovornica, polazi od usklađenosti s prirodom - hrana koja služi okolišu pomaže i čovjeku da balansira u tom okolišu. Kaže da je uvijek najbolje hraniti se namirnicama iz okoliša u kojem se živi, jer se tako ne samo hrana u organizmu bolje iskorištava nego se zbog manje transporta i manje šteti okolišu. Zaista nije potrebno da u svako doba godine imamo na raspolaganju, na primjer, jagode. Jednako tako ni tropsko voće, koje nosi energiju koja odgovara našem podneblju samo ljeti. U ostalim godišnjim dobima u našim klimatskim uvjetima ono previše hladi organizam.

»Idealno je bazirati se na lokalnom, koliko je god moguće. Dakako da ima namirnica koje nam mogu goditi, a ne proizvode se lokalno i nemam ništa protiv toga, naprotiv. Samo smatram da ne treba ići iz krajnosti u krajnost«, kaže Boban Pejić. Zaključuje da je na tržištu dostupno mnogo proizvoda koji pružaju samo iluziju hrane. S istinskom srži hrane nemaju ništa zajedničko, osim naziva.