Svjetska top tema prva dva mjeseca 2011. godine svakako su prosvjedi koji se održavaju diljem svijeta, a ponajviše na području sjeverne Afrike. Tunis, Egipat, manjim dijelom i Jordan te na kraju i Libija, sve su to poprišta sukoba prosvjednika s čuvarima režima. Veći prosvjedi zasada su spriječeni u Alžiru, ali se zato i Sirijci izgleda spremaju na ulice.

Tunis i Egipat: Oba su pala!

U Egiptu i Tunisu  prosvjednici su više-manje dobili ono što su željeli jer su Zin El Abidine Ben Ali i Hosni Mubarak otišli s vlasti. Zbog prosvjeda su pretrpljene goleme štete, kako one plaćene ljudskim životima tako i one u milijardama dolara na gospodarskome planu. No, revolucija donosi žrtve, a njezini pokretači su očito smatrali da je to realna cijena možebitne slobode. Hoće li pasti i libijski čelnik Moamer Gadafi, pitanje je na koje bi odgovor mogli dobiti jako brzo. 
Kako javljaju svjetske agencije Gadafijev režim gubi grad za gradom, a najveća utvrda vladajućega režima ostaje glavni grad Tripoli, no pitanje je do kada će se pristaše libijskog vođe moći odupirati pobunjenicima?

Tko stoji iza borbe za možebitnu demokraciju?

Nije ni iznenađujuće, a niti sporno da je velika većina stanovništva ovih država nezadovoljna stanjem u svojim državama posebno stupnjem (ne)demokracije, ali se uvijek postavlja pitanje tko stoji iza svega? Da li je moguće da se u razmaku od mjesec dana narod ovih nekoliko država spontano i lančano organizirao i izišao na ulice ili je svime dirigirala palica izvana koje se jako često zove Sjedinjene Američke Države? Ne može se sa sigurnošću odgovoriti na to pitanje, jer primjerice u egipatskoj pobuni sudjelovao je i veliki broj radikalnih islamista. No, ljudi u takvim situacijama budu često zavedeni, neki daju i živote pri tome ne znajući za čije su se interese i ciljeve borili. SAD se vrlo vješto znade umiješati u takve proces često i ne birajući sredstva i metode kako da u što više država (posebno onih koje su bogate naftom i ostalim prirodnim bogatstvima) dovede sebi podređenu i podobnu vlast.

Ovakvo razmišljanje ne znači da sam protiv svrgavanja nedemokratskih režima, nego na ovaj način želim konstatirati da bi i za napaćene narode Egipta, Tunisa, Libije te svih ostalih zemalja gdje su na vlasti takvi režimi, bila prava šteta da se nakon tolike borbe za bolje sutra nađu u svojevrsnom protektoratu pod stvarnom upravom svjetskih velesila. Isto tako, ako pobunjenici žele stvoriti pravne i moderne države za početak moraju biti spremni i sankcionirati i pojedince iz svojih redova koji su dočekali priliku za kaos kako bi pucali na vojsku i policiju i kada to nije bilo potrebno jer napad na organe i institucije međunarodno priznatih država, pa čak ako su i nedemokratske ne smije prelaziti granice koje su potrebne da bi se svrgnula postojeća režimska vlast. Za nedemokratske metode, naravno, nema mjesta u borbi za demokraciju!

Tko i što ruši u Hrvatskoj?

Neredi s ulica gradova već spomenutih država stigli su i do Hrvatske, srećom ne u tolikoj mjeri. Facebook revolucija ima za cilj srušiti Vladu HDZ-a i koalicijskih partnera na čelu s premijerkom Kosor kojoj ovih dana ne cvjetaju ruže. Stanje u Hrvatskoj je daleko od idealnoga, nezaposlenost raste, jednostavno ne nazire se skori izlazak iz krize. Razloga za prosvjede je mnogo, jedan od njih je i čitava situacija oko vukovarskog branitelja Tihomira Purde. Dio branitelja je nezadovoljstvo zbog odnosa Vlade prema Purdi iskazao na mirnim prosvjedima. Za to svakome građaninu pripada apsolutno pravo. S druge strane dio već spomenutih facebook revolucionara  potpomognutih dijelom BBB-a u svojim probojima prema Trgu svetog Marka ne biraju načina kako se probiti preko ograde koja ih dijeli od mjesta na kojem su okupljanja zabranjena. O zabrani okupljanja na Markovom trgu dalo bi se raspravljati, no o napadima na policiju nema nikakve rasprave. Takav oblik huliganizma se mora najoštrije kazniti! Kakvo dobro Hrvatskoj može donijeti mladić koji ciglom s dva metra želi pogoditi policajca u glavu? Još je značajnije pitanje tko  takvom osobom manipulira, tj. tko upravlja čitavim neredom na ulicama Zagreba!?

Princip je isti, sve ostalo su nijanse!

Priče o spontanim okupljanjima bez političke pozadine su daleko od realnosti. Prosvjedima se ne ruši samo Vlada, nego i put Hrvatske u Europsku Uniju. Najave da bi Hrvatska i Srbija mogle skupa ući u ovu zajednicu uz stalne odgode završetka pregovora ne zvuče nerealno. Neredi u Egiptu i Tunisu bili svojevrsni plus turističkoj sezoni u Hrvatskoj, no on bi mogao jako brzo nestati ako se slika o neredima u Zagrebu još koji put zavrti u vijestima svjetskih agencija. 
Krupne ribe se igraju revolucija i prosvjeda, kako u Africi tako i u Hrvatskoj. U Hrvatskoj se ipak svake četiri godine održavaju, uz pojedine neregularnosti sitnije prirode, demokratski izbori. Vlast u demokracijama se mijenja na izborima, a ne ulici - pametno je zaključio Andrija Hebrang, pri tome ipak ne rekavši što je ljude izvelo na ulicu.

Dok se javnost zabavlja s vješto serviranim detaljima pri tome zaboravljamo  tko od čitavoga kaosa upravo ima najviše koristi? Kada odgovorimo na to pitanje biti će nam jasno tko i što ruši, bilo da se radi o Tunisu, Egiptu, Libiji ili Hrvatskoj!

Vedran Kožul / pogled.ba