Fra Joško Kodzoman prije mjesec dana izabran je za novog provincijala Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. U povijesti Provincije koja je nastala daleke 1735. godine, zacijelo je jedan od najmlađih, ako ne upravo najmlađi provincijal koji je na nedavnom kapitulu izabran na mandat od šest godina.

Provincija ima granice: rijeku Neretvu na istoku i Zrmanju na zapadu, Sumartin na otoku Braču na jugu te Gračac u Lici na sjeveru. No, fratri, njih oko 250 manje braće, osim u 14 samostana i 90 zupa na području Dalmacije, prisutni su i puno šire, od Zagreba do hrvatske dijaspore, osobito Njemačke sve do Kanade.

- Oče provincijale, uza sve nabrojeno, srce Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja ipak je u Sinju, u svetištu i samostanu Gospe Sinjske, kojem ste i sami pripadali do nedavnog izbora na ovu odgovornu sluzbu. Kako, na početku tumačite nesporazum koji je tema mnogih medija ovih vrućih ljetnih dana, kojeg su akteri bivši i novi sinjski gvardijan, a u povodu prijedloga za dodjelu Nagrade grada Sinja ovogodišnjem alkarskom barjaktaru Stipi Breki?

zivot u jednoj redovničkoj zajednici, koliko god imao svoje utemeljenje u dragovoljnom prihvaćanju zavjeta poslušnosti,  bio bi nemoguć ili makar teško zamisliv kada se ne bismo drzali  naših unutrašnjih redovničkih zakona i pravila, kojima su određene naše redovničke nadleznosti, naša prava i obaveze. U tom smislu svaki bi redovnički poglavar, pa i jedan gvardijan,  trebao biti slobodan od takvih privatnih inicijativa i javnih istupa, koji nisu izraz volje niti većinskog stava  subraće, niti su ikada bile predmet zajedničkog dogovora, već svoje obrazlozenje pronalaze isključivo u ljudskom pragmatizmu, odnosno u osobnom afinitetu ili animozitetu prema pojedinim ljudima iz javnoga zivota. Ne bih ni jednom riječju zelio dovoditi u pitanje opravdanost dodjeljivanja osobne nagrade grada Sinja gospodinu Breki i isticanje njegove osobne zasluznosti, u prigodi obiljezavanja tridesetog jubileja djelovanja klape, jer je dobro poznato da je upravo on mozda i najistaknutiji pojedinac u klapi „Sinj“, te da je ljepotom svoga glasa znatno doprinio njezinom velikom uspjehu. Međutim ono što odudara od naše redovničke prakse i što je s pravom izazvalo reakciju jest način na koji je bivši sinjski gvardijan fra Boze Vuleta u ime Samostana izišao u javnost s prijedlogom o kojem se na razini kuće nikada nije javno raspravljalo niti suglasilo. Čovjek bi očekivao da netko iz širokog kruga stručne i kulturne  javnosti grada Sinja prepozna pogodan trenutak kako bi se zasluznim društveno angaziranim pojedincima iskazalo priznanje za njihov umjetnički doprinos i rad. Kada su u pitanju društvena priznanja i nagrade naša je dosadašnja redovnička praksa i stav oduvijek bio da najprije u svojim redovima prepoznajemo zasluzne pojedince i skupine, te da na njihov rad i zasluge pokušamo svratiti pozornost  javnosti u nadi da će i oni biti društveno priznati kao vrijedni promicatelji kulturnih i civilizacijskih vrijednosti. Ne bjezeći od bilo kakve odgovornosti, čini mi se da je taj naš stav utoliko opravdaniji, jer smo na zalost svjedoci sve češćeg sustavnog linča, kojem smo u Crkvi pod utjecajem pristranih medija izlozeni, što ima za posljedicu da se svećenici u percepciji javnosti i općenito javnom diskursu pojavljuju samo kao negativne figure, kao propovjednici laznog morala, kao ljudi koji su nesposobni utjeloviti visoke ideale ljudskih i kršćanskih vrijednosti na koje se pozivaju.

- Je li, inače, teško s toliko braće, s kojom zajedno dijelite poziv i poslanje Asiškoga sveca, odrzavati franjevačku karizmu, siromaštvo, čistoću, poslušnost, i to osobito u našem vremenu koje zivi kao da Boga nema, odnosno, u kojem vlada „diktatura relativizma“, svjedočiti Radosnu vijest puku kojem ste poslani sluziti?

Mislim da čovjek rijetko gdje ima mogućnost tako intenzivno upoznati jedno od temeljnih ljudskih iskustava - a to je bogatstvo ljudske različitosti – kao što je to slučaj u našim franjevačkim bratstvima. Svaki je čovjek, doista,  jedinstven i neponovljiv. Svaki od nas predstavlja originalni otisak Bozje ljubavi i dobrote. U našu zajednicu ljudi ne ulaze kao prazni listovi. Oni imaju svoju bogatu zivotnu i duhovnu biografiju. Svaki od njih dolazi sa svojim očekivanjima, koja mogu biti i nerealna, pa se ne treba čuditi ako se netko zamori ili razočara u tom traganju za vlastitom srećom. Nema sumnje da spremnost svakog pojedinca da prihvati i ostvari spomenute ideale i prioritete franjevačke karizme ovisi o puno faktora, koji utječu općenito na čovjekov stav prema zivotu, društvu, radu i da kao takva, uslijed raznih društvenih uvjetovanosti i sugestija, ta početna spremnost moze biti dovedena u pitanje. Današnje društvo, u koje smo uronjeni, a koji ste označili kao pogansko i areligiozno, po mom mišljenju predstavlja upravo idealan socijalni kontekst za naše djelovanje. Oko nas je i previše primjera duhovne i materijalne sirotinje, koji generiraju razne oblike ovisnosti, neslobode, nejednakosti i izrabljivanja a tu su i vidljivi tragovi ekološke neosviještenosti. Dakle, u osnovi nam se pruza dobra prilika da s puno društvenog senzibiliteta i uz jednu zdravu teološku viziju stvarnosti, kao iskreni i pravi duhovni sinovi sv. Franje pokušamo graditi zdravije, pravednije i ljudskije društvo. Naše vrijeme nije bitno različito od vremena u kojem je rođeno izvorno franjevačko nadahnuće. Kako bismo uspjeli u svom poslanju moramo zadrzati sposobnost kritičkog promatranja društvene zbilje i ne bismo se smjeli dati od nikoga zastrašiti u iznošenju prave istine o svijetu i čovjeku.

- Pojedini slučajevi i Vaših fratara koji se nisu baš iskazali u svom svećeničkom zvanju kad je u pitanju čuvanje celibata, izazivali su veliku pozornost javnosti. Zna se, također, da je Crkvu u svijetu posljednjih godina potresao skandal svećenika pedofila. Koliko to utječe na mlade ljude koji osjećaju Kristov poziv da mu se do kraja posvete u svećeništvu i redovništvu, i osjeća li se i u Vašoj Provinciji pad zanimanja za duhovna zvanja?

Između svim mogućih oblika javne sablazni, moralni delikti koji dovode u pitanje afektivnu zrelost svećenika, svakako su najuzasniji. Donedavno smo o tim uzasnim sablaznima mogli slušati kao o nečemu što se događa u nekim dalekim krajevima i zemljama, a odnedavno i kao o stvarnosti koja i nas same pogađa. Crkva, od samih svojih početaka, poznaje izdajstvo i duhovno ubojstvo koje uništava vjeru drugih ljudi a što je rezultat ljudske slabosti, krivog odgoja ili potpune odsutnosti svijesti o pozivu na svetost zivota. Sve nas to prisiljava na ozbiljniji pristup u novačenju novih svećenika ali i na to da svi skupa u sebi probudimo svijest o dostojanstvu svećeničkog poziva i potrebu obnavljanja u vjernosti Evanđelju, odnosno, franjevačkim zivotnim načelima. Kao što je svećenik, koji izaziva javnu sablazan kriv, jer dovodi u krizu vjeru ljudi kojima je poslan, tako je i svaki vjernik pozvan braniti vlastitu vjeru i ne počiniti duhovno samoubojstvo, pa bilo to i zbog sablazni jednog svećenika. Koliko god sablazni pratile Crkvu na njezinu putu i dovodile u pitanje vjerodostojnost njezinih sluzbenika, nesporno je da je i Bozja milost uvijek prisutna i da se brine za rađanje novih snaga i obnovu narušenog povjerenja. U tom smo smislu čak i zadivljeni brojem mladih ljudi koji su spremni i pored očitih problema u Crkvi i u Provinciji  slijediti glas vlastitog poziva i izvršavati svoje  poslanje unutar te iste Crkve i Provincije a za dobrobit vjernika i svih ljudi dobre volje.

- Rimokatolička Crkva 14 stoljeća čuva našu svetu vjeru i hrvatski dom. Vaši su fratri, uz to, rekao bih najzasluzniji što su izvan domovine pratili i danas su s Hrvatima koji su u iseljeništvu, prenoseći i njima pradjedovski poklad vjere i čuvajući ga za generacije koje se rađaju u tuđini. Jesmo li, kao narod, svojevrsno zakinuti što nas vani ima koliko i kod kuće, i nisu li, na svoj način sve dosadašnje drzavne vlasti, zanemarivale snagu naše dijaspore koja nam je puno pomagala u ratu?

Povijesne su okolnosti i nepovoljni društveni uvjeti uzrokovali migracije našeg stanovništva. Franjevci su oduvijek bili prepoznatljivi po svojoj pokretljivosti. Njihovo se poslanje upravo ostvaruje kroz neposredan zivi kontakt s ljudima. Fratru je samostan čitavi svijet, pa stoga i ne iznenađuje misionarska spremnost  naših članova koji su među prvima u Domovini pokazali interes da podijele zivot, brige i probleme s našim čovjekom i onda kada je on bio primoran seliti u bijeli svijet, trbuhom za kruhom. Hrvatska je dijaspora dokazala svoju vjernost Domovini u najodlučnijim trenutcima njezine povijesti, stoga mozemo samo zaliti što ta suradnja nije i dalje nastavljena u očekivanim razmjerima i što stečena iskustva, materijalna bogatstva naših ljudi u dijaspori nisu u novostvorenoj hrvatskoj drzavi prepoznata kao šansa za stvaranje boljih zivotnih uvjeta svih ljudi koji u njoj zive i rade. Hrvatska dijaspora za nas ne predstavlja nikakvu prijetnju ili ugrozu naših domaćih ili nacionalnih interesa, njezinim uključivanjem u naše društvene tokove  mozemo, naprotiv,  samo svi zajedno profitirati.

- U srpnju 2013. trebali bi konačno postati nova, 28. članica Europske unije. Prije nekoliko godina, moj sugovornik je bio general franjevaca Manje braće iz Rima, fra Jose Rodriguez Carballo. Tad je rekao misao, koju često ponavljam: „Uđite u Europu uzdignute glave, a ne ponizeni“. Mislio je pritom da se Hrvatska ni pod koju cijenu ne odriče svoga identiteta, pa i vjerskog, zbog ulaska u EU. Je li Europa za nas okvir koji nam odgovara, ili bi se mogli razvodniti u „neopoganskoj“ gomili?

Europa za nas predstavlja u isto vrijeme šansu ali i opasnost. Budući da se iz početnog horizonta izgubila namjera građenja široke zajednice sastavljene od različitih europskih naroda i na zajedničkoj kršćanskoj i zapadno-europskoj vrijednosnoj platformi i da je u međuvremenu u prvi plan izbio ekonomski interes velikih europskih naroda, mi kao mala zemlja i slabo gospodarstvo s razlogom izrazavamo svoju zabrinutost zbog vlastite budućnosti. Ipak, smatram da nemamo puno izbora i da ne smijemo ostati po strani. Morali bismo prepoznati svoje vitalne nacionalne, kulturne, ekonomske i vjerske interese i iznaći načine kako ih zaštiti od objektivne opasnosti da te iste završe u zrvnju interesa velikih naroda i njihovih interesa. Nema straha pred budućnošću za čovjeka i društvo koje zna tko je i što je i kamo zeli ići.

- Dojam koji ostavlja ova garnitura na vlasti u Banskim dvorima, ako se zanemari kriza koja trese globalnu svjetsku zajednicu, je da se Kukuriku koalicija bavi prije svega svjetonazorskim reformama koje provodi otvoreno i nametljivo. Većina Hrvata se deklarira katolicima, a zakoni poput onog o Medicinski potpomognutoj oplodnji donose se unatoč protivljenju dijela liječničke struke, brojnih vjerskih udruga (ne samo katoličkih, već i iz pravoslavnog i muslimanskog miljea) i osobito bez uvazavanja glasa hrvatskih biskupa, pa čak i novog nuncija Svetoga Oca, koji je zatrazio odgodu donošenja zakona i širu javnu raspravu. Kamo, po Vama, ide Hrvatska, kad ljevica na vlasti dijeli narod i s obzirom na ratne zrtve, ukidajući bez imalo promišljanja, pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom u Bleiburgu?

U našoj su se Domovini problemi, ne samo oni gospodarski već i problem postizavanja općedruštvenog konsenzusa oko brojnih vaznih društvenih pitanja, desetljećima generirali. Bilo bi neumjesno prebacivati odgovornost samo na jednu stranu. Stvari treba sagledavati u kontinuitetu. I upravo je tu najveći problem, što nismo voljni ni spremni voditi kontinuiranu unutrašnju nacionalnu, gospodarsku, kulturnu, vanjskopolitičku politiku. U našem je društvu bilo previše radikalnih prekida i rezova i ako tako nastavimo, sigurno idemo u krivom smjeru. U isti bih kontekst društvenog nesporazuma stavio i sva tekuća pitanja i probleme koji stigmatiziraju zivot u modernom hrvatskom društvu. Demokraciju mogu zivjeti samo ljudi vizije, ljudi nade i dijaloga.

- U listopadu će se u Splitu odrzat velika proslava 800. obljetnice od dolaska sv. oca Franje na hrvatsku obalu Jadrana. Očekuje se da će u proseciji zapadnom Obalom i na misi na Sustipanu sudjelovati više tisuća ljudi iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i iseljeništva. Slavlje zajedno organizira brojna Franjevačka obitelj. Kako teku pripreme?

S obzirom na moj „zakašnjeli“ izbor na mjesto provincijala Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, koja predstavlja jednu od brojnijih članica brojne franjevačke obitelji, ne mogu puno reći s obzirom na planirane kulturne i duhovne sadrzaje, jer su planirani i dogovarani davno prije moga imenovanja.  Odmah po izboru za provincijala, morao sam se više posvetiti tekućim pitanjima i problemima u Zajednici. Kako bilo, pored svih duhovnih sadrzaja i velikog misnog slavlja na Sustipanu, planirani su znanstveni simpoziji o 800. jubileju franjevačke prisutnosti u našem hrvatskom narodu u Zadru i u Splitu kao i jedan okrugli stol na istu temu u našem novosagrađenom duhovnom centru o. Ante Antić u Splitu na Trsteniku. Na svim tim događajima bit ću prisutan i aktivno ću se uključiti u rasprave o kulturnom i duhovnom doprinosu franjevaca i franjevki  u našem narodu. Osim toga, kao brojna franjevačka obitelj pripremamo prigodna izdanja koja će, nadam se, dodatno rasvijetliti našu ulogu u hrvatskom društvu, naš značaj i naše perspektive.

- I za kraj, započeli smo sa Sinjem pa s njime i završavamo. Za tri godine je veliki jubilej, tristo godina od pobjede sinjskih branitelja nad osmanlijskim osvjačima, i isto toliko od štovanja Čudotvorne Gospe Sinjske. U svojem „Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga“, glasoviti hrvatski pjesnik i narodni prosvjetitelj rodom iz Brista, fra Andrija Kačić Miošić, kao suvremenik tih događaja, napisao je ovako: „Obrani ga Marija Divica kojano je sinjska pomoćnica“.  Te duboke spone između hrvatskog i cetinskog vjerničkog puka i Majke Bozje nikada nisu bile prekinute, i ove su godine stotine tisuća Hrvata pohrlile u marijanska svetišta, brojni su hodočastili kilometrima da bi Gospi zavjetovali sebe i svoje najmilije. Moze li se reći da bez Marije ne bi bili i ostali to što jesmo?

Poboznost hrvatskog naroda prema Blazenoj Djevici Mariji uvelike se moze zahvaliti angazmanu upravo nas franjevaca i franjevki. Stoga ne čudi što je toliki broj naših samostana i crkava posvećeno njezinu imenu, pa smo kao Zajednica bili i prepoznati u Crkvi kao Marijin perivoj a Marijino svetište u Sinju kao duhovno srce čitave Splitsko-makarske nadbiskupije. Odgovor na fenomen sve brojnijih hodočasničkih pohoda u Sinj treba svakako potraziti u neuništivoj duhovnoj tradiciji ali i u trenutnom vjerničkom raspolozenju, koji svoje nade i dalje polazu u Crkvu i njezinu vjernu odvjetnicu Blazenu Djevicu Mariju. Marija je za vjernički dio javnosti, oduvijek značila, utjehu, sigurnost, najsigurniju zaštitu a mjesta njezinog izrazitog štovanja, poput Sinja,  duhovne oaze mira i povjerenja. Veseli nas što i dalje rezistentno odolijevamo svih pokušajima sustavne difamacije u društvu, te što naši vjernici, pored svih manjkavosti, i dalje svjedoče u svijetu prepoznatljivi hrvatski duhovni marijanski senzibilitet.

Ivan UGRIN