Može li se reći da je početak stvaranja slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države počeo 24. i 25. veljače 1990., kad je u prepunoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, okićenoj hrvatskim trobojnicama s hrvatskim grbom, održan I. opći sabor Hrvatske demokratske zajednice (HDZ)?

Gotovo četvrtinu uzvanika na ovom skupu činili su delegati ili gosti iz inozemstva, od Kanade, SAD, Njemačke do Australije, pretežno naši Hrvati, koji su tada došli u Hrvatsku prvi put nakon 30, 40 godina.

Dvorana Lisinskog bila je premala primiti sve koji su željeli biti dio povijesti hrvatskog naroda, odnosno onih koji su željeli pozdraviti prvog predsjednika te stranke, a kasnije i prvog predsjednika Republike Hrvatske i pobjednika svetog Domovinskoga rata – dr. Franju Tuđmana.

U tijeku trajanja sabora govorili su mnogi. Pjevalo se i klicalo napokon stvorenoj hrvatskoj domovini, mada je malo tko nakon toga očekivao da ćemo se pet ili šest godina krvavo boriti protiv srpskog i inog okupatora.

Tuđman je tom prigodom naglasio: „Hegemonisti i unitaristi vide u Programu HDZ-a zahtjev za obnovom ustaške Nezavisne Države Hrvatske. Pritom zaboravljaju da NDH nije bila samo puka „kvislinška“ tvorba i „fašistički zločin“, već izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom i spoznaja međunarodnih čimbenika. Prema tome, NDH nije predstavljala samo puki hir osovinskih sila, već je bila posljedica određenih povijesnih okolnosti“.

U svojoj završnoj riječi dr. Tuđman je, između ostalog, kazao da ovaj skup ima povijesno značenje i zbog toga „što je uspio prvi puta ustanoviti jedinstvo između domovinske i iseljene Hrvatske koje se dosad nije moglo ostvariti u uvjetima totalitarizma“ te dodao: „Doviđenja na Hrvatskom državnom saboru na Markovu trgu“.

Međutim, nakon održanog Prvog općeg sabora HDZ-a, zaredale su optužbe na račun ove stranke da „oživljava duh NDH“. Srbijanski mediji su u svojim komentarima savjetovali Srbe: „to što se dešavalo na saboru HDZ-a moramo primiti k znanju i pravilno ocijeniti da bi znali što nam valja činiti“.

Na konferenciji za novinare, 26. veljače 1990., u CK SKH, predsjednik ove komunističke stranke, Ivica Račan optužio je HDZ kao „stranku opasnih namjera“, jer zaziva „avet NDH“.

Također je istaknuo da „hrvatski narod nije prihvatio NDH kao izraz povijesnih težnji za svojom samostalnom državom, što danas tvrdi dr. Franjo Tuđman, a to smo već davno prije čuli od ustaša i od velikosrpskih šovinista. Lider stranke koja tvrdi da zastupa interese hrvatskog naroda najgrublje vrijeđa taj narod. Mračne teze o genocidnosti hrvatskog naroda, čini se, da su dobile još jednog zagovornika“, naveo je Račan, koji je svim silama, baš kao i Srbi, odnosno Milošević i Kadijević, želio Hrvatsku i dalje vidjeti „u okovima“ Tita i partije i takvih kakav je bio i on.  

Nakon tih Račanovih riječi oglasio se i tadašnji predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske Ivo Latin. Rekao je da je HDZ na svom prvom saboru svojim porukama “ugrozio ne samo Srbe u Hrvatskoj, nego i sve Hrvate koji drugačije misle“, a saborovanje je nazvao „atakom na demokraciju“.

Opći sabor HDZ-a osudili su i partizanski borci Grada Zagreba i ustvrdili da „ono što Tuđman traži može dobiti jedino građanskim ratom“.

Nu, kako bilo da bilo, HDZ je zajedno s hrvatskim braniteljima i hrvatskim građanima u zemlji i inozemstvu uz velike žrtve stvorio hrvatsku državu.

Opet smo svoji na svome, i sami možemo odlučivati o svojoj sudbini!

A u povodu I. općeg sabora HDZ-a u predvorju zagrebačke dvorane Vatroslava Lisinskog   trebala bi biti podignuta i spomen ploča sjećanja na dan kad se, pod vodstvom dr. Franje Tuđmana, rađala sloboda!

Da se ne zaboravi!

 

Mladen Pavković