Poznati hrvatski kirurg i jedan od kandidata za novog predsjednika Hrvatske liječničke komore (HLK) dr. Hrvoje Tomasović se oglasio o slučaju splitskog kardiologa za kojeg je utvrđena sumnja o primanju mita.

Tomasović je mišljenja da će nažalost biti mita u zdravstvu dok se netko „konačno ne sjeti plaćati liječnički rad prema njegovoj složenosti i težini posla“, tako da ovakvim podcjenjivanjem liječnika „džeparcem kojeg nam daju kao plaću dobivamo ovo!“

On, kaže, da ne opravdava ovaj slučaj, ali napominje da „dok liječnik tipa kardiokirurga ne će imati plaću 75.000 kuna imat ćemo ovo!“ Zatim je još dodao da „obični menadžerčići bez škola imaju po 75 - 100.000 kuna plaće mjesečno, plus bonus na kraju godine“.

Njegovo je rješenje da se „doktore da u logore i na radnu obvezu“ (sic!) te je još jednom napomenuo da ne opravdava „ovog Indijanca od kardiokirurga, ali ako se ne dođe pameti vrlo brzo ne će biti doktora, pa nećemo niti imati kome dati mito!“

Kao prvo, podsjetili bi uistinu uvaženog i cijenjenog dr. Tomasovića na Hipokratovu zakletvu (Ženeva, 1948.), a koja obvezuje ili bi trebala obvezivati sve zdravstvene djelatnika, a u kojoj se naglašava:

-„ U času kada stupim među članove liječničke profesije, svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta. Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri. Održavat ću svim svojim silama čast i plemenite tradicije liječničkog zvanja. Moje kolege bit će mi braća. U obavljanju dužnosti prema bolesniku ne će na mene utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti. Apsolutno ću poštivati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom ne ću dopustiti da se iskoriste moja zdravstvena znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast!“

Dakle, to bi za dr. Tomasovića i njemu slične trebalo biti „sveto pismo“, tim prije što u relativno mnogim ordinacijama liječnici imaju uokvirenu ovu zakletvu iznad svojim radnih stolova.

Nu, u potpunosti se slažemo s ovim liječnikom da su plaće u zdravstvu male, a osim liječnika, poglavito i za medicinske sestre, koje danonoćno „izgaraju“ na svojim radnim mjestima.

Ali... nije istina da liječnici primaju „džeparac kao plaću“, jer da jeste onda ni jedan, ali baš ni jedan ne mogao imati sve što ima: od kuće, dobrog automobila, vikendice na moru, odlazaka na ljetovanje i zimovanje i tome slično. (Svaka čast iznimkama). Kako i na koji način su oni to stekli i stječu i dalje ostaje tajna ili bolje rečeno „nepoznanica“.

Nije nam poznato koji to „obični menadžerčići bez škole“ primaju tako velike plaće i bonuse, što bi značilo da ne znaju i ne rade ništa.

Slažemo se da se djelatnike treba dobro plaćati, a poglavito one koji obavljaju „složene i teške poslove“. Ali, ne obavljaju ih samo liječnici, već ima niz zanimanja na koja bi se to trebalo i moralo primijeniti, kao recimo na učitelje i profesore u školama, policajce... Dostojanstveno bi trebali živjeti i poljoprivrednici, a ne da od „crkavica“ koje zarađuju svaki čas oboljevaju.

A kolike bi tek trebali i morali imati mirovine umirovljenici, koji su čitav život odvajali za sebe i svoju djecu, a na kraju nemaju ni za kartu za vlak da dođu recimo od Virovitice do Zagreba, na liječničku kontrolu (liječenje) ili pak, ako su teže bolesni (a takvih je svakim danom sve više) na kemoterapiju ili pak na zraćenja u svezi tumora, kojeg su manje-više zaradili zbog loše prehrane ili svakodnevnog stresa?

Oni i da bi htjeli ne mogu napustiti ovu državu, (stari su), iako je jedan dio njih i te kako godinama radio na „teškim i složenim poslovima“ i to sa fakultetskom naobrazbom.

Međutim, što je s hrvatskim braniteljima, osobito onima koje ni metak nije okrznuo tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata? Većina od njih nema visoke škole, riječ je prije svega o NKV i KV radnicima, koji su za razliku od ne malog broja ljudi, rat proveli na prvim crtama bojišta, koji su tamo stjecali „fakultetske diplome“, a kasnije kad su stvorili hrvatsku državu nitko ih ne će i ne želi zaposliti jer „nemaju škole“, a tijekom rata svakim su danom bili „ovce za klanje“!

Kako to da se onda ni danas nitko nije sjetio „složenosti i težine“ njihova posla?

Riječ je, da ne bude zabune, o onima koji „nisu imali sreće biti ranjeni“, a koji su kasnije lakše ili (pretežno) teže oboljeli, a koji za sve ono što su činili u vrijeme stvaranja slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države danas ne mogu dobiti ni obično „hvala“, a kamoli što drugo.

Oni i njihove obitelji, vjerujte, bili bi sretni da im netko ponudi samo pola „džeparca“ koje, kakvi kažete, primaju liječnici!

S druge pak strane, kod hrvatskih branitelja ne može se dogoditi da im netko, kao mito, stavi u džep nekoliko tisuća eura, jer su recimo, (da malo karikiramo), u vrijeme rata umjesto njih stavljali „glavu na panj“!

Dakle, liječnici i sve zdravstveno osoblje je i te kako zaslužilo bolja mjesečna primanja, osobito oni koji su bili zaposleni u ratnim bolnicama i drugim zdravstvenim ustanovama, ali, dr. Tomasoviću, pri tome uvijek se treba sjetiti i drugih, ništa manje važnih za ovu državu!

Ne mogu i ne trebaju svi biti liječnici, netko mora biti i vrhunski – zidar!

 

Mladen Pavković