Na kraju smo još jedne kalendarske godine. Za one koji su bili prvi kad je trebalo, nije mogla završiti gore. Pred televizijskim kamerama u Haagu, samoubojstvo je (29. studenoga 2017.) počinio častan i ugledan hrvatski general Slobodan Praljak, jer nije želio živjeti kao „ratni zločinac“. Svaki put kad gledamo reprizu te snimke i bešćutnog suca koji maše i viče „Spustite zastor!“, krv nam se ledi u žilama.

Umjesto da je nakon toga predsjednik Haaškog suda po tzv. zapovjednoj odgovornosti  dao ostavku na sve dužnosti, on je hladnokrvno potjerao ljude iz sudnice i nastavio svoj „krvavi pir“ u drugoj dvorani kao da se ništa nije dogodilo. U međuvremenu, Praljak je ne dočekavši pravodobnu zdravstvenu pomoć umro, baš tako kako je i živio – dostojanstveno. Pokazao je i sudu u Haagu  i cijelome svijetu da ih se ne boji!

Nakon komemoracije u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, o Praljku i njegovih pet prijatelja, također nevino  osuđenih po tzv. zapovjednoj odgovornosti, i u nas se sve manje govori i piše (svaka čast iznimkama). Zašto, umjesto da je o tome već snimljen i neki film?

Za većinu političara to nije presuda državi, već – pojedincima! Neki drugi hrvatski političari su se nadovezali i rekli da je zločina u Domovinskom ratu bilo i na jednoj i drugoj strani, a kontroverzni Aleksandar Stanković, kojeg neki zovu i „davež nakon nedjeljnog ručka“, drži se i dalje svoje teorije da je u Hrvatskoj bio – građanski rat! Umišljen, arogantan, bezobrazan, nekulturan, igra igru koju je nekada, ako se sjećate, igrao Denis Latin u tzv. „Latinici“. Često ističe da se bavio i borilačkim vještinama. Što ih nije pokazao u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu?

Ove godine, zahvaljujući generalu i ministru Tomi Medvedu, imamo novi Zakon o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji. Jedini koji je bio protiv njega, bio je čovjek koji je dobio odličje za „teško stradanje“ u Domovinskom ratu, Predrag Matić – Fred. Gotovo bi  zaboravili da je Fred primio ovo odličje da nas na to nije podsjetio njegov pajdaš – Bojan Glavašević. Vjerujemo da će DORH istražiti što do sad nitko nije – gdje je i kada teško ranjen? (Još do danas nitko nije utvrdio da je Matić uništio ijedan srpski tenk u Vukovaru, a ne desetak i više koliko se hvalio!) Svo zlo koje su Matić i Milanović, ali i Mesić i Pusić napravili hrvatskim braniteljima, još dugo neće moći oprati ni Sava ni Dunav!

>>

Istina, ni tim novim zakonom svi nisu mogli doći na svoje. Opet su „izvisili“ oni koje ni metak nije okrznuo, a ratovali su recimo 1991. Svi branitelji iz 1991. trebali bi stati pod „jednu kapu“. Tko se tada javio, taj nije kalkulirao. A hrvatski branitelji neće biti nikada jaka politička snaga sve dok ne osnuju ozbiljnu političku stranku, koju neće moći kao do sada razbijati ni SDP ni HDZ. Takva stranka ne bi bila po volji ni jednima ni drugima jer ne bi primala „direktive“ ni od Bruxellesa, Washingtona, a bome ni od Beograda!

Stoga, dragi branitelji, ne kukajte više nakon izbora kad ste zajedno sa svojim članovima obitelji (svaka čast iznimkama), glasovali tako kako  ste glasovali. Mesić nam mora biti opomena dok god živimo!

Da smo složni, kao što nismo, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, već je odavno trebao imati svoj spomenik usred Zagreba. Umjesto Tuđmanu, gradonačelnik Bandić je dao prednost fontanama i „narodnom heroju“ Ivi Loli Ribaru!

Inače, još se ne govori o ratnoj odšteti. Srbi, kao agresori, ne vraćaju ni otuđena hrvatska bogatstva, recimo brojne strojeve iz tvornice „Borovo“ gdje je nekada radilo oko 22.000 ljudi. Strojevi su „tamo daleko“. Nu, nisu u vrijeme rata Srbi i Crnogorci samo krali po obiteljskim kućama, već i po samostanima, zdravstvenim ustanovama, školama, muzejima, pa čak i po dječjim vrtićima. Sve što su mogli otuđiti, poglavito u Vukovaru i Kninu- uzeli su. Kad će vratiti? Žalosni predsjednik Mesić i Josipović često su bili u Beogradu, ali ta ih tema nije zanimala, tako da je prošla još jedna godina, a  po tom se pitanju ništa nije dogodilo.

Zanimljivo je da su nedavno, zahvaljujući „Interliberu“  i sajmu knjiga u Puli ponovno u „prvi plan“ došli i neki ukoričeni naslovi. Najviše zanimanja ponovo su pobudile knjige „stranih“ autora: Igora Mandića i Rade Šerbedžije. Dobili su i najviše besplatne propagande, i to od onih kakvi su i oni sami.

S druge strane, još se sjećamo da su vrijedne knjige generala Slobodana Praljka proglašavali šundom. O tome Mandić i Šerbedžija sigurno ne pišu. Mrzitelji hrvatstva nikada nisu imali veću cijenu, ni na sajmovima knjiga!

I na kraju: Sve je više hrvatskih branitelja u bolnicama i na grobljima. Mesić bi rekao da su za njih previše i „tri metka“ na pogrebu. A koliko će onih koji su stvarali Hrvatsku dočekati „sretnu novu“  s „večerom“ iz kontejnera? Ili i iduće godine sanjati bilo kakvo zaposlenje?

Zar smo se za to borili? Ili, to je nama naša borba dala!

 

Mladen Pavković,