Prema grčkoj mitologiji, Spartanke su ispraćale svoje sinove u rat riječima: „Vrati se sa štitom ili na njemu“ (με την ασπίδα ή για το) – pri čemu je pred ratnike stavljan koban izbor u kojemu nije bilo uzmicanja: časna smrt ili pobjeda. U neku ruku, ova situacija s aktualnom hrvatskom Vladom, podsjeća me na to.

Ili će se Plenković i njegova ekipa proslaviti i vinuti do zvijezda kao najuspješnija hrvatska Vlada ikad, ili će ih „zamesti vjetar“i završit će u ropotarnici povijesti.

„Agrokor“, Ina, Savudrijska vala, kurikularna reforma, suočavanje s prošlošću ili drugim riječima: pitanje gospodarskog oporavka, zaštita nacionalnih interesa i granica, sadržaj i metodologija odgoja i obrazovanja naše djece i utvrđivanje istine o prošlosti – na temelju čega bi se trebao postići društveni konsenzus vezano ponajprije glede odnosa prema autokratskim i totalitarnim režimima (ili kako nam to sam Plenković u light varijanti kaže: „nedemokratskim sustavima“) u razdoblju od početka Drugoga svjetskog rata do raspada bivše nam „Juge“.

Proces ostvarivanja ovih složenih i zahtjevnih zadaća bit će izuzetno težak i rizičan, što nije potrebno posebno obrazlagati, ali će krajnji rezultat tih nastojanja odrediti sudbinu ne samo Plenkovića i njegove Vlade, nego i Hrvatske (i to za jedan dugi niz godina).

Najava Izvanrednog vladinog povjerenika za „Agrokor“, Ante Ramljaka o tomu kako je ovaj sustav pred stabilizacijom, već izaziva blagu paniku i ljevičarskim i jugofilskim krugovima koji ne mogu skriti svoj jal kad god se pojavi barem i naznaka da u Hrvatskoj nešto kreće nabolje i to pod okriljem „desničarske“ ili konzervativne Vlade. Njihova metoda je „što gore to bolje“ i sve „zeleni i cvjeta“ tek onda kad zasjednu na vlast, prije ne.

Žestoke bitke vodit će se i oko drugih ovdje spomenutih pitanja.

U kojoj mjeri će HDZ popustiti zaljubljeniku u dugine boje Štromu i njegovoj ekipi nad kojom još uvijek lebdi duh notorne Vesne Pusić i hoće li uspjeti amortizirati koncepciju nametanja radikalnih liberalnih rješenja prije i iznad svega u reformi odgoja i obrazovanja? Ili će nas mentalni sljedbenici gospođe 1% (kako su Pusićku „od milja“ zvali zbog izbornih rezultata HNS-a koji se vrlo rijetko kretao iznad toga) nastojati „preodgojiti“ po njezinoj koncepciji (koju je jasno iznijela nakon referenduma o braku, učlanivši nas prije toga u krug zemalja „ljubitelja i podupiratelja LGBT, transrodnih i transseksualnih zajednica“ – samovoljno i mimo znanja hrvatske javnosti)? Za utjehu, Štromar i njegov okljaštreni HNS baš i nemaju nekog izbora, jer izlazak iz Vlade značio bi njihov potpuni potop, a s druge strane, svaki pokušaj „preodgoja“ društva u kojemu je 86% građana konzervativnog svjetonazora (kao kod nas), unaprijed je osuđen na neuspjeh. Pitanje je samo koliko će HDZ biti čvrst i dosljedan u svome konzervativnom i „demokršćanskom“ opredjeljenju, jer tko god što mislio i govorio (pa makar to bili i „autoriteti“ kalibra Borislava Jokića, Rade Borić i Sanje Sarnavke), velikoj većini građana Lijepe naše (posebice Hrvatima) svjetonazor je bitna i nezaobilazna stavka u životu. Ako žele promijeniti narod, to će ići već malo teže ili gotovo nikako.

Popuštanje nezasitnim i dvoličnim Slovencima oko Savudrijske vale, bio bi čin veleizdaje i to se (barem u dogledno vrijeme) neće usuditi ni jedna hrvatska Vlada. Kad Davor Bernardić (mladi „lav“ SDP-a kojega neki zovu i „Boško Buha“) tako grčevito „brani“ nacionalni interes, onda se zna koliko je sati. Jedino što su on i njegovi puleni zaboravili, jest činjenica da je njihov idol Ivica parafirao s Drnovšekom sporazum koji je bio još gora varijanta nego ovaj koji nam sad želi naturiti korumpirana činovnička kasta iz Europe vadeći se na odluku isto tako korumpiranog i na najgori način kompromitiranog „Arbitražnog suda“ koji nije ni bio potreban da se to htjelo riješiti sukladno međunarodnom pravu.

I na kraju, možda najbolnija i najosjetljivija tema oko koje lomimo koplja – i problem kojega će po svemu sudeći biti teže riješiti nego sve ovo spomenuto do sada: suočavanje sa zabranjenom istinom o prošlosti koju su komunisti „skrojili“ po svojoj mjeri, a njihovi je sljednici žele pošto-poto održati na životu – sebe radi i zbog zaštite svoje ideologije i privilegija.

Uspije li se u tomu (za što šanse baš i nisu sjajne), naš „Leonida“ i njegov „zapovjedni stožer“ uspjet će Hrvatsku učiniti prosperitetnom i normalnom zemljom, ako ne, ostaje varijanta odlaska „na štitu“ (kako je već rečeno, u ropotarnicu povijesti), a Hrvatskoj preostaje jedino nastavak mukotrpnog bauljanja između Scila i Haribda vlastitih i nametnutih iskušenja...do kada...tko to zna...

Gužva u „Termopilskom klancu“ poprilična je i slijedi veliki okršaj. Pitanje je samo hoće li „Leonida“ izdržati do kraja i neće li se i među njegovim „Spartancima“ naći po koji „Efijalt“... (ili nedaj Bože) više njih, što nikako ne bi valjalo...

Nadajmo se da neće...

 

Zlatko Pinter