Kada se spomenu privilegije, tada javnost uglavnom vidi hrvatske branitelje. Takve slike stvorili su oni koji u hrvatskim braniteljima vide glavne krivce za rušenje Jugoslavije i stvaranje moderne i demokratske neovisne države Hrvatske.

Po meni, u Hrvatskoj postoje tri skupine privilegiranih osoba, a to su redom:

  1. Četnici koji su palili, pljačkali, silovali i ubijali, rušili hrvatske gradove i sela, a sad su abolirani i uživaju sva prava i blagodati Hrvatske države.
  2. Dezerteri- koji su jedini gori od četnika jer su mogli, a nisu htjeli pomoći obrani Hrvatske. Čak nisu htjeli ni ostati u Hrvatskoj, već su pobjegli glavom bez obzira. Vratili su se poslije rata i uživaju u Državi za koju nisu učinili ništa, i danas su najžešći kritičari Domovinskog rata i hrvatskih branitelja
  3. Vodeći hrvatski političari u Hrvatskoj ( i lijevi i desni ) od 2000.g. pa do 2014.g. sustavno su pojedini pljačkom, drugi nebrigom uništili i osiromašili našu Domovinu i doveli naše građane do ruba propasti - jer su većina građana bez posla, doslovce gladni kruha. Ali političari bez obzira na krizu koju su stvorili –uživaju sve blagodati i privilegije na uštrb svih građana.

Da bi netko bio privilegiran morao bi primiti puno nečeg, a da nije dao ništa.

Hrvatski branitelji su državi Hrvatskoj dali živote, dijelove svoga tijela i mladost. Sve što imaju kao privilegij su raznorazna teška oboljenja, suicidi, oduzimanje i otimanje kruha od usta njihove djece i svakodnevnu borbu za minimum svojih prava i dostojanstva.

U Hrvatskoj državi od prevelikog dobra i privilegija koje uživaju hrvatski branitelji, do sada je umrlo 34000 branitelja, od čega je preko 3000 suicida te 15000 od raznih tumora i karcinoma te ostalih bolesti ( bubrega, srca, krvnih žila ). Samo u Udruzi HVIDR-a Zadar sada ima 150 preminulih članova, a broj se iz godine u godinu povećava. 12000 hrvatskih branitelja trenutno se liječi od karcinoma, od čega 20-ak samo u Udruzi HVIDR-a Zadar

Uistinu bi bilo dobro znati koliko je to političara u Hrvatskoj oboljelo od karcinoma ili je počinilo suicid, te vidjeti koliko je njihove djece bez posla i bez krova nad glavom.

Ja sam 1990.g. kao dragovoljac otišao u postrojbe MUP-a u Zagreb. U listopadu 1991.g. teško sam ranjen te sam prvi put napustio bolnicu 1994.g. Stopostotni sam invalid II skupine. Od ranjavanja pa do danas prošao sam 10 teških operacija. Od srpnja ove godine do danas operiran sam još dva puta jer sam obolio od teškog oblika tumora mekog tkiva, te sam počeo bitku svih bitaka-bitku za goli život.

Dvadeset godina borbe po raznim bolničkim ustanovama za preživljavanje , dvadeset godina borbe sa administracijom za svoja, i za prava hrvatskih branitelja su moj privilegij i privilegij većine branitelja i invalida Domovinskog rata. Prema tome, privilegije su u Hrvatskoj državi primili neki drugi, jer hrvatski branitelji sve što su primili, debelo su i preplatili i još im se duguje. Jer ne prosvjeduju danas 100% invalidi zato što im je dobro, nego iz očaja zbog sustavnog ponižavanja i gaženja od vlastite države. Jer nama koji smo je stvarali postala je maćeha, a onima koji za nju nisu ni prstom maknuli postala je majka. Ranjavanja, nepravde, dugotrajne borbe za minimum prava su razlozi zbog čega obolijevaju i umiru hrvatski branitelji.

A ono što me najviše boli u ovom trenutku nije moja bolest već to što nisam zajedno sa mojoj braćom pod šatorima ispred Ministarstva branitelja. To su prvi prosvjedi na kojima nisam fizički prisutan ( jer ne smijem zbog terapija koje primam ) ali oni su kao i moj narod uvijek u mojim mislima i molitvama.

I momci, nemojte odustati nikad! Ne smijemo dozvoliti da lopovi izjednačavaju žrtvu sa agresorom.

Klaudio Vidaić

Share
0