U Europi se, ne računajući Tursku, u 2010. godini broj muslimana popeo na oko 44 milijuna, otprilike 6% europske populacije. Projekcije iz 2011. su ukazivale da će ih biti oko 8% u 2030. godini, no kad su se uzele u obzir (i)migracije od 2014. nadalje, a koje traju cijelo vrijeme u manjem ili većem intenzitetu, već se govori o 15% muslimanskog življa do 2050. godine.

Treba pak kazati, da, kad već govorimo o tim i takvim projekcijama, ukoliko budemo baratali s 15% muslimana u Europi kao prosjeku, više ne ćemo moći govoriti o europskim državama, europskom narodu, Europskoj uniji, europskim vrijednostima, europskoj kulturi i tradiciji ...

Da je tomu tako, potvrđuju malobrojne vijesti iz nekih velikih europskih gradova. Tako, Bruxelles već broji oko 25% muslimanske populacije, Malmö (Švedska) 20%, Marseille i Roubaix po 20%, Antwerpen 17%, Haag 14%, Rotterdam 13%, Frankfurt, Offenbach i Köln 14%, odnosno 13 %, Amsterdam 11 %, Kopenhagen 10%, Stockholm, Pariz, Berlin i Beč više od 10%...

Svakomu je trebalo biti jasno koliko je sati kad je gradonačelnik Londona, dakle glavnog grada velike, stare i imperijalne kulture postao musliman. No, manje je znano da je Londonu prethodio nizozemski Rotterdam koji je, kad je imao „tek“ 10% muslimana, izabrao gradonačelnika muslimana.

Međutim, određenim krugovima je postalo očito da na vrijeme moraju osujetiti onemogućavanje dolaska znatnijeg broja muslimana u Europu, stoga na svim razinama najvećih i najrazvijenijih europskih zemalja danas imamo ne baš neznatan postotak muslimanskih dužnosnika, odnosno „zvijezde u usponu“, kako im tepaju soroševsko-liberalni mediji.

Za razliku od SAD-a, gdje je, prema popisu stanovništva svaki stoti građanin musliman, od ugrubo 9000 dužnosnika na federalnoj i saveznoj razini, samo je dvanaest muslimana, ne računajući nedavno održane "mid-term" izbore.

U Europskim zakonodavstvima, uključujući i EU parlament, od ugrubo 8500 zastupnika u europskim zakonodavnim tijelima, 1.5% čine muslimani, što je znatno veći postotak koji će samo rasti. Samo britanski parlament ima 13 zastupnika islamske vjeroispovijesti u Donjem domu.

Postalo je očito da muslimani do najviših političkih dužnosti dolaze uz potporu odnarođene ljevice, što je s jedne strane logično, budući niti jedan musliman, za razliku od Europljana, sebe ne smatra Pakistancem, Jemencem, Egipćaninom, Iračaninom i t.d., već se prioritetno smatraju muslimanima.

S druge strane, ironično je što su se u redove europskih liberala i ljevičara, koji drvljem i kamenjem udaraju po kršćanstvu i kršćanima, uvukli ljudi koji sebe smatraju isključivo muslimanima, svoju samobitnost temelje na Islamu.

To je imalo svoje izravne političke posljedice te je, uz rast t. zv. „ekstremne desnice“ u Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Engleskoj… utjecalo na daljnji razvitak plana i programa Muslimanskog bratstva. Projekt dalje infiltracije je, naime, ugrožen - i to zato jer se naprosto pretjeralo.

Militantni liberalizam je pretjerivanjem sam sebi pucao u noge, zato i vidimo tradicionalne stranke desnog centra u novoskrojenom ljevičarskom ruhu (CDU u Njemačkoj, HDZ u Hrvatskoj, „pučani“ u EU parlamentu), jer je netko trebao popuniti ulogu ljevice koja, osim što pola stoljeća rastače nacionalne vrijednosti unutar Europe, je i upravljački potpuno nesposobna te njihova vladavina uglavnom predstavlja udar na lisnice glasača koji im to „honoriraju“ na izborima.

Cijeli politički spektar se, dakle, pomakao ulijevo radi potrebe spašavanja ljevice budući je podjela na lijevo i desno postala podjela na lijevo i desno krilo duboke države ili „establishmenta“, a novonastalu rupu na desnici predstavljaju nove, iskreno desne stranke istinskoga nacionalnoga predznaka („ultra desne“,"populističke", „klerofašističke“, „nacističke“,…)

Sve ovo ide u prilog političkoj filozofiji Muslimanskog bratstva.

Sročimo to ovako - svjetski, odnosno globalistički, „establishment“ koristi muslimane za ostvarenje svojih (gospodarskih) ciljeva – multikorporacionizam zahtijeva da sve ostalo bude „multi“ – stubokom ne razumijevajući s kim imaju posla ili bahato smatrajući da će i njih moći „kontrolirati“. Oni koji vjeruju samo u novac uvijek podcjenjuju ljude različite vjere od njihove.

Dakle, europski muslimanski (što je, ako ćemo biti iskreni, oksimoron) političari sve češće prelaze u desne stranke ili stasaju u njima, prateći nove vjetrove primjerice u Poljskoj, Njemačkoj, Francuskoj, skanidavskim zemljama it.d.

U konzervativnoj Škotskoj nacionalnoj stranci (Scottish Nationalist Party) imamo "novu zvijezdu" Tasminu Ahmed-Sheikh. Medijski najzastupljeniji danski musliman, Naser Khader, se nakon dugogodišnje političke karijere u lijevom centru, prebacio u Dansku konzervativnu stranku, nakon danske zabrane burke. Po uzoru na Sadiqa Khana, u Francuskoj bi na čelu Pariza voljeli vidjeti Ramu Yade, muslimanku porijeklom iz Senegala, a u Italiji Khalida Chaoukia, što nije nemoguće u skoroj budućnost, budući sve stranke u posljednje vrijeme "nabavljaju pokaznog muslimana", kako bi izbjegle optužbe za rasizam, islamofobiju i sl.

Kao zanimljivost valja navesti da je početkom 2018. godine, Arthur Wagner, jedan od čelnika brandeburškog ogranka AfD-a konvertirao na islam, istovremeno napustivši stranku. Eto u kom smjeru sve ide, da jedan čovjek imena Arthur i prezimena Wagner sa sjevera Njemačke (dakle jezgra bivše Pruske) konvertira na islam.

Infiltracija je, dakle, naveliko u tijeku. Muslimani uče na svojim pogrješkama; u srednjem su vijeku vojno došli (od Gibraltara) do Burgundije pa su potjerani, u novome do Beča, nakon čega su također vojno poraženi i u Balkanskim ratovima izbačeni iz Europe. Turska sekularna republika, ona Ataturkova, više ne postoji, što je jasan pokazatelj i znak za uzbunu.

U praksi također vidimo da se putem netom ubijenog "novinara" za čije se ubojstvo krivi Saudijsku Arabiju, pokušava srušiti Zapadu odan saudijski režim, u čemu Erdoganov režim igra ključnu ulogu.

Cijela je sjeverna Afrika u političkom rasulu (osim Maroka, što ima svoje zašto), a ukoliko se uskoro pojavi osovina Turska-Iran-Saudijska Arabija, na udaru će prvi biti Izrael i SAD, dok će Europa dugoročno biti iznutra pokorena. Isto tako, nitko ne izvještava o ruskom iskustvu s muslimanima te "no-go", ne zonama gradova, nego područjima veličine Hrvatske u kojima ruska vlast nema nadzora, nito može bilo što učiniti.

Za sve to optužiti "Muslimansko bratstvo" možda se na prvu čini teorijom zavjere, no dao Bog da je tako.

Hrvatska također ima svoju "muslimansku braću", no o tome u sljedećem nastavku.

 

Nastavlja se...

 

L.C.

 

Vezani članci: