Oni poginuli i ranjeni, njihovi očevi i majke, sinovi i kćeri to sigurno ničim nisu zaslužili. Nevine žrtve su, bez obzira na neke istupe, stradale zbog pokušaja nametanja Europi nekih novih sustava vrijednosti.

Licemjerna politika EU još je jednom primjereno kažnjena, ali nedovoljno i bez nekog osobitog učinka. Kao što znamo, pogrešnu procjenu islamističke agresije na europsko tlo nisu osobno platili briselski birokrati, europski politikanti i svi oni koji već godinama lažu o suživotu, multietičnosti i multikulturalnosti. Tog suživota, kao što vidimo, nema i nikad ga nije bilo, to su izmišljotine lijevih intelektualista, lažnih humanista i profesionalnih čovjekoljubaca. Europska Unija je pod udarom islamističkih skupina, ali nije u ratu s terorizmom, zato EU ni danas iskreno ne ne tuguje za svojim građanima već se prenemaže i ukočenom grimasom uvježbane zabrinutosti i dalje inzistira na nemogućem.

Svi ti politikanti lažu jer žele biti moderni, a krv ubijenih u Nici na njihovim je rukama, u njihovim političkim platformama, izjavama i porukama. I tome nema kraja sve dok se sustavno laže, zamračuju činjenice i javnost ciljano plasiraju neistine. I koliko još puta i koliko još mrtvih, tisuću, sto tisuća, milijun, na dan, tjedan, mjesec – do smrti Europe, kakvu poznamo i u kakvoj živimo?

Ni Europska Unija ni traljavo izvedeno izvanredno stanje u Francuskoj neće povući pouku te učiniti sve za sigurnost Europljana. Članice EU su se ogriješile o svoje Ustave, ne jamče sigurnost svojim državljanima, nego svojim krivim politikama krijepe terorizam. Sigurnost se neće uspostaviti ni kad svaki tjedan bude ubijeno 84 ljudi, ni kad svaki dan EU bude teroristički poligon sa stotinama ubijenih. Kršćanstvo i europski način života izloženi su udarima terorista. EU i njena nemoćna birokracija, prijetvorni politikanti, ne umiju ili ne žele(?) zaštititi svoje stanovništvo, državni integritet i europski sustav vrijednosti.

Francuska pogotovo ne činidovoljno. Na dan kad su Francuska i svijet slavili krvavi dolazak građanstva na vlast 1789. godine, veliko je slavlje „začinio“ islamistički terorizam, najavljujući mogući pad "nove Bastilje". Gromoglasno pjevanje Marseljeze nije nimalo pomoglo. Ovakvom terorizmu – koji je pomirljiva EU unaprijed progutala hvaleći se svojom ljudskom i moralnom širinom, sveopćim razumijevanjem i razvikanom multikulturalnošću – Europska Unija nije dorasla.

Bez obzira što danonoćno tvrdimo da je islamistički terorizam odvojen od islama, sve je očitije da to nisu samo militantne skupine. Moramo se probuditi i jasno sagledati činjenicu kako, na žalost, islam sve više postaje religija sustavne mržnje i nasilnog razračunavanja sa neistomišljenicima, što toj religiji ranije nije bilo svojstveno. Stoga, ne mali broj promatrača sve češće ukazuje na opasnost da Islam vrlo skoro prestane biti vjera i postane ideologija po svoje neistomišljenike znatno opasnija od komunizma i nacifašizma.

Europskoj uniji, odnosno njezinim članicama stoje na raspolaganju (zakonske) represivne mjere protiv terorizma, cijeli arsenal mjera koje trebaju koristiti u zaštiti stanovništvo, strateških resursa i pravnog poretka. Ako ni to ne uspije, a još se s primjenom represivnih mjera nije ni započelo, preostaje samo sustavno iseliti sve koji s islamizmom imaju ili su ikad imali bilo kakav kontakt. Da ISIL ili neka druga islamistička teroristička organizacija napada vojne ili policijske objekte, to bi se moglo podvesti pod vojnu akciju, ali napada se nemoćno civilno stanovništvo i to je klasični primjer terorizama, a za obranu od terorizma sve je dozvoljeno. U protivnom, dogodit će se mnoge nevine kolateralne žrtve!

Možda takva vrsta obrane života nevinih žena i djece i europskih tradicija izgleda drastično, ali sve je to bolje od „spontane“ reakcije neposredno ugroženih, onih ožalošćenih koji su pokopali svoje najmilije – od njihog uzimanja pravde u svoje ruke, a to se uskoro može dogoditi. Ljudi će se organizirati i stati u obranu svojih golih života. To je sila kojoj će se pridružiti osjećaj prijevare, očaja i ugroženosti i počet će sukobi koje nitko neće moći kontrolirati.

Mogu, naravno, europski birokrati i politikanti nastaviti s prenemaganjem o ravnopravnosti i jednakosti, milosrđu i humanosti, govoriti o feminizmu, pravima manjina, građanskim slobodama prema svim ljudima . Beskorisno i uzaludno; islamisti ne priznaju te iste slobode. Upravo zbog toga, nastavak europskog licemjerja stvorit će isto apokaliptičku srdžbu kao i sâm islamistički terorizam, a ta će neprispodobiva srdžba izleći strašno čudovište koje nitko neće moći obuzdati. Europljani, kao što znamo, imaju u tome „bogato“ iskustvo. Prošlo je tek osamdesetak godina kad je Europljan Europljanina, na žalost, zatočio u bodljikavu žicu.

           

L. C.

Share
0