Kako vidim da se razni ljudi u Hrvatskom primorju žeste zbog četničke Nemanjine crvene zvijezde na talijanskom fašističkom „nebotičniku“ u gradu Reci, osjećam potrebu da cijenjeno pučanstvo, sklono kratkotrajnom pamćenju u razini nogometnih navijača, podsjetim na neke sitnice.

Kako je Vojko Obersnel primjer savršenog diletanta (amatera) koji misli da je crvena zvijezda Heinekena, svjetlo na kraju tunel, a kako je nositelj Titine štafete Nikola Ivaniše nervozan jer su mu, kao Titinom štafetonošscu svašta napisali po komunističkoj ambulanti, moram podsjetiti cijenjeno yugoslavensko pučanstvo posve propalog gradića Rijeke, na neke događaje iz mračne prošlosti tog istog posve devastiranog gradića. Domaći anti-hrvatski živalj napadao je, tijekom 19. stoljeća, hrvatsku gimnaziju, pa su se učenici morali skrivati na Sušaku!     Veliki hrvatski domoljub Erazmo Barčić piše 1860. brošuru "La voce di un patriota" ("Glas domoljuba"). Završio je tezom: "Budućnost Rijeke zavisi samo isključivo od Hrvatske. Njezin položaj u središtu nacije osigurava joj europsku važnost".

Vrhunac nesnošljivosti riječki autonomaša (obersnela i ivaniša iz tog doba, što mađarona, što talijanaša – Srba nije bilo u gradu!) i riječkih Hrvata došao je do izražaja 25. svibnja 1862. godine, prigodom posvećenja zastave riječke županije na Grobničkom polju. Sam događaj bio je velika svečanost Hrvata, na čelu s kumovima: đakovačkim biskupom J. J. Strossmayerom i Ankom Zmaić, suprugom riječkog župana Bartula Zmaića. Događaju je prisustvovalo oko 10.000 ljudi, od kojih je dio došao u 400 kočija. Nakon svečanosti uslijedilo je narodno veselje. Značajniji gosti otišli su na posjed grofa Batthyanyja, riječkog patricija i vlasnika starog grada Grobnika.

Navečer, kad su se gosti vraćali u Rijeku, skupilo se oko 2000 „yugoslavena s talijanskom adresom na Dorćolu“, koji su protestirali protiv Hrvata. Tijekom prolaska kolone Korzom uslijedilo je zviždanje, lajanje, urlikanje, dovikivanje mađarskog "Eljen!" ("Živio!"), bacanje cigareta, kamenja i prolijevanja vode i uzvicima: "Vi Hrvati hote ća, jer je Rieka mađarska!" Veliki župan Zmaić i biskup J.J. Strossmayer, pokušali su smiriti situaciju, no kako im to nije uspjelo u 23 sata primijenjena je oružana sila i uvedeno izvanredno stanje. Cijela Hrvatska dočekala je događaj u nevjerici.

Ubrzo se ustanovilo da su organizatori demonstracija bili „partizani i ljubitelji crvene zvezde“ Giovanni Martini, Luigi Peretti i Ernesto Verneda, članovi poglavarstva najhrvatskijeg hrvatskog grada Rijeke. To je bilo dovoljno da se na neko vrijeme udalje sa svih političkih funkcija. Jednostavno?! Jasno?!

Erazmo Barčić je 1865. prvi put je ušao u Hrvatski sabor kao zastupnik Bribirskog kotara iz Stranke prava. Kada je pravaštvo doživjelo slom nakon Kvaternikove bune 1871., on je imao odlučnu ulogu u njegovoj obnovi 1878.-1879. i u njegovom širenju idućih godina. Sudjeluje u radu pravaške "Slobode", a u lipnju 1879. god. bila je održana prva pravaška skupština u Bakru. Godine 1881. bio je izabran Ante Starčević kao zastupnik Bakra u hrvatski Sabor. Bio je jedan od izdavača lista "Kvarner" (1884.), a godine 1884. bio je on izabran u Sabor kao zastupnik Bakra.     

Ono što je bizarno je da je Rijeka od grada koji je bio središnji hrvatski grad za najhrvatskiju Stranku prava postala grad anemičnih, bezličnih Titinih pionira i štafetonošaca, koji se čude kad riječki Hrvati, njih zanemarivih 80%, protestiraju protiv četničkih ispada Talijana sa Dorćola! Predlažem da se riječko Korzo preimenuje u Nemanjinu ulicu... A la Belgrado... S crvenom zvijezdom Heinekena... Na fašističkom neboderu!

 

F. Perić