Ovo je naravno, retoričko pitanje! To je, neizvedivo, zbog niza razloga, no ono što me je nagnalo na to pitanje nedavni je posjet Vittorialeu, muzeju Gabriele D’Annunzija na Lago di Garda.

U tom vrlo zanimljivom muzeju, prepunom neobičnih stvari, sjetio sam se riječkog gradonačelnika zbog dva razloga. Prvi je mala spomen ploča “Žrtvama fojbi”. Na njoj piše da su je donirali: “Riječani u egzilu, povodom pedesetogodišnjice pokolja, 28. rujna 1996. godine”.

Ukazala mi se odmah slika Rijeke 3. svibnja 1945., prepune Titinih partizana, koji protjeruju 30.000 stanovnika Fijume, a dio surovo ubijaju i bacaju po kraškim jamama (fojbama) u znak podrške multikulturalnosti, te u sklopu priprema za Europsku prijestolnicu kulture 2020.

No, puno impresivinije od neugledne spomen ploče, krstarica je “Puglia”, koju je D’Annunzio, uz malu pomoć Benita Mussolinija, zabio u brdo, kao simbol talijanskog imperijalizma prema “lijevoj obali Jadrana” (tako su hrvatsku obalu stoljećima nazivali Venecijanci, a D’Annunzio je cijenio talijansku povijest). Krstarica “Puglia” sudjelovalo je u jednom minornom incidentu u splitskoj luci poslije prvog svjetskog rata, no D’Annunziju je to bilo dovoljno, da je poput suvenira pohrani u svom hramu posvećenom sebi - i talijanskom fašizmu. U Vittorialeu je pohranio i luksuzni kabriolet koji se zove - “Trogir”!

Kao i puno toga u tom neobičnom muzeju, krstarica na brdu ostavlja posve nadrealan utisak. Kao i niz kipova hrtova, omiljenih D’Annunzijevih pasa, koji su razbacani oko njegovog monumentalnog sarkofaga. Koliko je D’Annunzijev mauzolej impresivniji od grobnice Josipa Broza Tita u Beogradu (tzv. “Cvećara”), toliko je D’Annunzio, kao Mussolinijev duhovni vođa, impresivniji od Vojka Obersnela, kao Titinog šegrta! Impresivniji duhovno, literarno i vojno - ne u pogledu tjelesne mase, gdje je D’Annunzio vidno zaostajao sa svojih mizernih pedesetak kilograma.

Obersnelov ruzinavi bananonosac i minopolagač “Galeb”, poznat i kao “diktatorova jahta mira”, nešto je veći od D’Annunzijeve krstarice “Puglia”, no ostavlja dosta lošiji utisak. “Puglia” izgleda kao veličanstvena šala velikog talijanskog pjesnika koji je postvario fašizam 1919. u “multikulturnoj Rijeci”, dok cijeli grad Rijeka izgleda kao loša šala Titinog skauta Obersnela. Koliko je D’Annunzio veličanstven u svom megalomanskom veličanju sebe, toliko je Obersnel jadan u pokušajima da se dodvori davno preminulom diktatoru i izbori ulazak na mala vrata (figurativno!) u ateistički raj Staljinovog likvidatora Broza. (Brozova umjetnička imena, vječni su simboli mira, naime i “Tito” i “Walter” su pištolji!).

Gledajući krstaricu “Puglia” vidim riječki crni i crveni fašizam, čvrst poput oplate broda “Galeb”. Crveni riječki sirotinjski fašizam 2020. daleko zaostaje za besprijekornim dizajnom ljubitelja lijepih žena i lijepih predmeta - što je bio Gabriele D’Annunzio! Crni fašizam uvijek je bio dobro dizajniran i kazališno dopadljiv u svojoj makabričnosti, dok crveni fašizam uvijek ima nešto primitivno u sebi. 

D’Annunzio iz Vittorialea pozdravlja Rijeku svojom “Kvarnerskom pjesmom”: “S trides ljudi ovdje stojim... s tridesjednim – Smrt kad brojim...

Krstarica “Puglia” izgleda spremnija za plovidbu od “Galeba”, kojeg prijeteći zove “mračno dno Kvarnera”, na putu od mrtvog veza ruševne Rijeke do brodogrališta u Kraljevici (u kojem Josip Broz Tito nikad nije (zaista) radio, iako Obersnel to brodogradilište zove “Titovo brodogradilište”?!) D’Annunzijevo riječko povijesno ludilo ima šarma, dok Obersnelova kombinacija “Titine Kuće cveća” i “Titine Valhale na Kvarneru”, izgleda operetno diktatorski.

De facto, D’Annunzio je bio pjesnik.

 

F. Perić