06. srpnja 2017. se novinarka i voditeljica Mirjana Hrga javila uživo iz Varšave u emisiji “RTL Danas” povodom okupljanja čelnika zemalja incijative 3 mora koji su ugostili američkog predsjednika Donalda Trumpa, a javljanje uživo je započela riječima: “Nema sumnje, hrvatska je Predsjednica uspjela u onome što je naumila – pomaknuti Hrvatsku s Balkana na srednjoeuropsku političku scenu.

Ovo je jedan od njezinih najjačih poteza…” i vidno oduševljena, dapače, ponosna, nastavila izvještavati u tom raspoloženju. Skoro pa je od uspjeha hrvatske Predsjednice bilo ljepše vidjeti ponosnog hrvatskog novinara kako o tomu izvještava i to na notorno projugoslavenskoj RTL televiziji. Krajem srpnja je dobila otkaz jer je “televizija odlučila napraviti zaokret u svojoj programskoj politici“.

Još je od vremena prosvijećenog apsolutizma poznato da vrhovnik (suveren), pa bio on kralj, car, predsjednik ili predsjednik vlade (premijer), ne donosi odluke samostalno, nego ima savjetnike, odnosno pomoćnike, što se ispostavilo kao najbolji oblik vladavine – formalno odlučuje jedan, no odluku temelji na preporukama, savjetima, mišljenjima i raščlambama ljudi oko njega.

Imajući to u vidu, možemo zamisliti koliko se interesnih skupina, lobija i „gremija“ uključuje u, kako smo mogli posvjedočiti, u sastavljanje vlada u parlamentarnim demokracija kao što je hrvatska. Dužnost predsjednika vlade najčešće vrši predsjednik najveće (pobjedničke) stranke, no, iako mu formalnopravno pripada konačna odluka o odabiru ministara, u praksi se svodi na udovoljavanje svim interesnim strukturama bez kojih se na vlasti nije moguće održati.

Naši sveznajući politički analitičari, novinari i ini dionici medijsko-informativnoga života, nikad nisu hrvatskoj javnosti objasnili da je u jednakom položaju Predsjednik RH. Naime, Predsjedniku RH pripada odluka o imenovanju svojih savjetnika, međutim, kao što interesne skupine lobiraju za ministre pri sastavljanju vlade, isto se događa pri imenovanju spomenutih savjetnika. Pobjedom Kolinde Grabar-Kitarović po prvi put nakon 2000. godine, takozvana duboka država, odnosno nelustrirane strukture nikad ugasle komunističke partije, ne postavlja ljude u Uredu predsjednika.

To je ujedno i razlog zašto je Predsjednica, otkako je s čelnog mjesta HDZ-a odstupio Tomislav Karamarko, najnapadaniji istinski hrvatski političar. Lažna ljevica u Hrvata, prije svega mediji te pojedinci kojima ti isti mediji daju javni prostor, su praktički trbuhozborci duboke države; ljudi sa sredstvima i mogućnostima utjecati ne samo na hrvatski politički korpus, već i šire.

>>

Ljudi, naivni i priprosti kakvima ih je već Bog stvorio, pri spomenu duboke države: udbaških, kosovskih, jugoslavenskih, partijskih, petokolonaških struktura i da dalje ne nabrajamo sinonime, uvijek zamišljaju neko središnje tijelo, u nekakvim „mističnim“ mjestima na kojima se okupljaju i donose odluke glede ostvarivanja svojih interesa, a (uvijek) na štetu hrvatskoga puka. Kad bi bilo tako, onda bi ih se jednostavno moglo u danom trenutku rasturiti, uhititi ili što već te ih se jednom za svagda riješiti.

No, osim rodbinskih i tazbinskih veza, krvnog srodstva uopće, treba uvijek obraćati pažnju tko je s kim išao u školu, studirao, tko je gdje primljen na posao ili naprosto tko je komu susjed. Pritom se ne smije prepustiti psihičkom poremećaju paranoje, već uvijek razmišljati; ta ipak je Božji dar čovjeku, što ga razlikuje od svih životinja, sposobnost analitičkog razmišljanja te promišljanja.

Kako bismo dali jedan kroki duboke države, navest ćemo primjer. Bi li se moglo nazvati slučajnošću to što Budimir Lončar, bivši ministar vanjskih poslova Jugoslavije te najutjecajniji Jugoslaven današnjice (i ondašnjice), Franjo Luković, prvi bankar Hrvatske i osoba koja je 23 godine bila predsjednik uprave Zagrebačke banke, te Zvonko Kusić, predsjednik Hrvatske/Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti dijele istu kućnu adresu? Na jednom mjestu imati najmoćnijeg bankara, diplomata i kulturnjaka/znanstvenika – hoćemo li to nazvati slučajnošću? Ne radi se o ljudima slabijeg imovinskog stanja koji žive tamo gdje moraju živjeti, već o onima koji žive tamo gdje doslovno – žele. E to je, dame i gospodo, duboka država; to je sila koja nadilazi instituciju jer je posve vaninstitucionalna, „by association“ kazali bi Englezi.

Vratimo se Uredu predsjednika RH. Zašto su i Mesić i Josipović našli svrsishodnim uza se imati sina nepravomoćno osuđenog Josipa Perkovića – Sašu Perkovića? Javnosti je manje poznato da je spomenuti Saša, na stranu s njegovim obiteljskim pedigreom, potpuno nestručan i nesposoban te odgovoran za ozbiljne obavještajne propuste koji su Hrvatsku skupo koštali tijekom 90-ih i 2000-ih godina. Međutim, prigrliti sina šefa svih udbaša (SR) Hrvatske sa sobom donosi i njegova oca, što je ne samo prednost, već jamči političku nadmoć.

Zato je Predsjednica pod nejenjavajućim udarom; jer provodi suverenističku politku, jer Hrvatsku pokušava izvući iz „regijona“ ili Balkana, jer se ne ljubi s četničkim vojvodom tri puta, jer ne govori o ustaškoj guji stranim parlamentima, i jer joj početna teza nije „ko nas bre zavadi“.

Ipak, Predsjednica razmišlja kao političar pa se nekim svojim odlukama pokušava dodvoriti lažnoj ljevici, odnosno dubokoj državi. No, budući isti ne će glasati za nju ma što učinila, nema apsolutno nikakve potrebe da se njima dodvorava. Treba se povoditi sljedećim aksiomom: što je Predsjednica više omražena od strane (malobrojne), ali glasne duboke države, to je omiljenija među hrvatskim pukom, što će pokazati i sljedeći predsjednički izbori.

 

L. C.

Share
0