Nije Hrvatska jedina zemlja koja ima problema sa svojom prošlošću; u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Švedskoj, napose Njemačkoj, velike su kazne za isticanje znakovlja totalitarnih režima. U jednoj Litvi ili Estoniji će državna tijela s manjom revnošću goniti isticanje svastike od, primjerice srpa i čekića ili zvijezde crvene petokrake, zbog njihove prošlosti i sovjetskog pakla.

U Njemačkoj će biti obrnuto; Nijemcima je kao narodu nametnuta kolektivna krivnja radi II. svjetskog rata, stoga oni imaju visoke kazne za isticanje svastike. Kako bi netko uopće očekivao da bi, Angela Merkel, po pitanju izbjeglica mogla ikako zauzeti isti stav poput kolege joj Viktora Orbana? Orban je, prema liberalnim medijima, iskreni neofašist, međutim Orban na to samo odmahuje rukom – jer je to hrpa gluposti – i odlučno štiti nacionalne interese svoje zemlje, dok Merkel to nije u stanje jer bi je “antife” razapele.

Pregleda li se sudska praksa u nekadašnjoj SR Hrvatskoj, dolazi se do zanimljivog statističkog podatka: kad god bi bio slučaj da su u određenom kaznenom ili prekršajnom postupku i sudac i okrivljenik bili Hrvati, taj je okrivljenik uvijek dobio veću kaznu. Kad je sudac bio Srbin, Makedonac ili pripadnik bilo koje druga narodnosti tadašnje Jugoslavije, kazna izrečena Hrvatu je bila niža, odnosno, ako se smije reći – poštenija.

Zašto bi sudac, Hrvat, svom sunarodnjaku da uvijek oštriju i strožu kaznu, iako nije utemeljena na zakonu?

Jer je Jugoslavija, da bi kao politička zajednica raznih narodnosti mogla opstati, morala smisliti zlog neprijatelja kojeg je pobijedila, a taj “zli” neprijatelj bijahu ustaše, odnosno NDH kao pripadnica sila Osovina i najvažnije, kao poražena strana (Vae victis!). Ustaštvo se nije temeljilo niti na jednoj velikoj ideologiji, nego isključivo na hrvatstvu, dakle po nacionalnoj osnovi, i zato je sudac Hrvat uvijek svoga sunarodnjaka kažnjavao strože – zbog straha da ga ne bi prozvali za navodno ustaštvo. Zato totalitaristički sustavi ne mogu dugo opstajati jer nisu utemelji na zakonu, već na ovakvom ili onakvom strahu onih koji bi svaki važeči zakon trebali sprovoditi.

I upravo tu je problem s pločom HOS-a, ali i sa cjelokupnim odnosom spram povijesti. “Za dom spremni” je možda ustaški pozdrav, možda je stari hrvatski pozdrav, a možda i nije, no ono najvažnije kod tog pozdrava jest činjenica da je – hrvatski – nije europski, nije kršćanski, katolički, pravoslavni, komunistički, fašistički, nacional-socijalistički - ne postoje mu pandani ni u istočnoj ni u zapadnoj Europi – to je pravi pravcati, autohtoni hrvatski pozdrav – i zato je za mnoge sporan, napose je sporan onima koji su poraženi 90-ih godina.

Čovjek kao emocionalno biće, proučavajući i učeći povijest uvijek simpatizira jednu stranu ili skupinu koja mu je na neki način bliskija. Kad se uči stari Egipat te upad Hetita u egipatsku državu, pripadnici će zapadnog svijeta nesvjesno simpatizirati Egipćane, jer imaju civilizaciju, državu, kulturu, tradiciju i dalje redom, a nitko ne će biti na strani nomadskih, ratobornih i osvajačkih Hetita. Ili u križarskim ratovima, zar i jedan kršćanin može biti na strani muslimana i Saladina? U I. svjetskom ratu, svaki je Hrvat skloniji Austro-Ugarskoj, što više nije samo emocionalni moment nego i kolektivna svijest našega naroda.

I onda nas svako toliko mediji bombardiraju naslovima poput: “Hrvatski srednjoškolci simpatiziraju ustaše!” ili “Što profesori povijesti uče djecu u školama o II. svjetskom ratu?”. Za naraštaje rođene 90-ih godina u slobodnoj i demokratskoj zemlji je II. svjetski rat udaljen koliko i Napoleonova osvajanja.

Koga bi prosječni hrvatski srednjoškolac trebao “simpatizirati” kad uči o tom ratu?

Pa upravo onoga tko mu je najbliskiji, a to su, eto, ustaše, jer bijahu Hrvati i jer htjedoše hrvatsku državu nakon toliko stoljeća jarma! Kako će se jedan hrvatski srednjoškolac, s čisto estetskog aspekta, poistovjetiti s krezubim drumskim razbojnicima, u prljavim i loše skrojenim odorama koji su propagirali Staljinovu rusku ideologiju? Kako će se današnjoj mladeži koja u životu nije vidjela srp, biti ikako bliske ideje srpa i čekića, ideje radničke internacionale ili fiktivne jugoslavenske nacije?

K tomu, svi zaboravljaju mladenački bunt; kad bi se danas obznanila zabrana nošenja, recimo, crnih majica u školama, sutradan bi barem 50% mladića i djevojaka došlo u crnim majicama – jer je zabranjeno, jer bi to bilo, kako kažu: “fora”.

Vratimo se problemu sa prošlošću. U Sjedinjenim Državama čovjek dođe u policijsku postaju, ispuni obrazac te prijavi nacistički skup. Za to sazna netko drugi, pa ide u istu postaju te prijavi protuskup i onda imamo dvije skupine ljudi koje javno iznose svoje stavove. Zaboga, u “konzervativnom” Teksasu je čovjek javno zapalio zastavu SAD-a prije tridesetak godina, a Vrhovni je sud presudio da se radi o slobodi govora. To je prava zemlja, to je prava sloboda i to je prava demokracija. Zabrane svjetonazorske naravi uvijek polučuju suprotan učinak zato treba zabraniti zabrane i ništa drugo.

Hrvatska Predsjednica je ovih dana kazala da je ZDS stari hrvatski pozdrav “okaljan ustaštvom”. Javio se i Hasanbegović koji misli da je to ustaški pozdrav, ali je zakonit u kontekstu postrojbi HOS-a i Domovinskog rata. Problem treba jasno istaknuti: taj je pozdrav sporan samo zato što je hrvatski pozdrav, ne jer je ustaški, star ili mlad, nego jer je hrvatski.

Neki će u NDH vidjeti zločinačku državu koja se suprotstavljala monarhističkoj i komunističkoj Jugoslaviji, a neki pokušaj stvaranja samostalne Hrvatske, i između tih strana ne može biti pomirbe. Vrijeme će zacijeliti sve te rane, a pravo bi demokratsko društvo zabranilo samo zabrane. Neka se Keleminec i njegovi krezubi postrojavaju gdje god hoće, a s druge strane neka drumske antife viču sa srpom i čekićem, Lenjinom, Staljinom i Titom. Objema se skupinama možemo rugati, možemo ih ismijavati ili im se možemo prikloniti, ali ne smije biti zabrana.

Državni bi vrh tako trebao razmišljati. Dosta je bilo autocenzure i zabrana, kao i kažnjavanja zbog tzv. delikta mišljenja. Činjenice objelodaniti, karte na stol pa neka svatko na temelju činjenica misli i govori što god hoće. I naravno, pravno stane iza rečenog. Zabrane su nuspojava totalitarnih umova, a s tim ima problema koliko Hrvatska, toliko i ostatak Europe. Stalno se nešto baljezga o europskim vrijednostima, a te su vrijednosti sloboda govora i mišljenja, te bi bilo dobro kad bi Hrvatska vlastitim primjerom poučila Europu o europskim vrijednostima. Ako ništa, bila bi to vrhunska ironija.

 

Josip Gajski

Share
0