Ustavni sud, mada to mnogima nije jasno, ne spada u sudsku vlast, nego predstavlja političko tijelo koje nadzire poštivanje Ustava RH od strane državnih i drugih javnih tijela. Biran dvotrećinskom većinom, dakle postavlja ga politika, to je zapravo „najmoćnije“ tijelo u državi budući da je Ustav najviši pravni akt države – i sve mora biti u skladu s njim.

Toliko o svim izjavama raznih dužnosnika o potrebi neovisnosti pravosuđa, čega Ustavni sud nije dio.

Što god netko smatrao o trenutnom sastavu Ustavnoga suda, složenom „ad hoc“ dogovorom Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka, čime se zaobišlo MOST, ne može pripadnik izvršne vlasti, odnosno ministar, napose unutarnjih poslova, za nekakav tjednik izjaviti da Ustavni sud šalje poruku prvoklasne nacionalnu ugroze. To je nezamislivo i za pravno retardirane države kao što je Hrvatska. Već bi bilo drukčije da je to rekao ministar zdravstva, gospodarstva ili poljoprivrede, no apsolutno je nedopustivo da takvo nešto izjavi ministar unutarnjih poslova (ili pravosuđa).

Osoba koja skrbi o cjelokupnom policijskom sustavu, čije resorno ministarstvo, najbliži suradnici i pomoćnici svakodnevno surađuju s DORH-om, ne može kritizirati tijelo koje nadzire ustavnost svih drugih tijela. Toga je i u „Alan Fordu“ nezamislivo. Orepić je time (opet) pokazao da pojma nema ni o čemu, a kamoli o ustrojstvu i funkcioniranju pravne države. Da je to rekao u kakvoj emisiji odgovarajući na pitanja novinara, ne bi bilo „toliko“ skandalozno, ali takvo nešto kazati za tjednik „Globus“ – ispod svake je smislene i razumne razine.

Jedino je gore od toga što ga njegova politička platforma – MOST – pokušava braniti… pa i od samoga sebe, a posebno je zabrinjavajuće što ga nije prozvao predsjednik Sabora Božo Petrov. Petrov, kao i njegov ministar, očito nije u stanju razlučiti političko od pravnoga, stranačko od državnoga, što je još jedna sramota hrvatskog parlamentarizma i vladavine (ne)prava.

No, očito je to „modus operandi“ MOST-a; čas su vladajući, čas su oporba – napose su oporbeni svemu u čemu nisu odlučivali. U tom smislu, MOST je jedan sociološko-medicinski endem; ta tko bi ikada pomislio da od mesijanskog kompleksa može patiti ogromna skupina ljudi. No, ovaj put su pretjerali, jer, jedno je biti nedosljedna i prevrtljiv, tražiti više no što im pripada, a drugo je ovakav Orepićev napad na Ustavni sud. Treba ponoviti, možemo misliti o njima što god hoćemo (bez obzira što je odabir „Mare mast trast as“ i Mlakara je živi užas), pa možemo o njima i govoriti što nas volja, privatno ili javno, ali to ne može i ne smije kazati ministar, niti bilo tko iz izvršne vlasti.

Ako netko ima problema s pojedinim ustavnim sucima, neka klub zastupnika predloži u dnevni red i neka se o tomu raspravlja u Hrvatskom saboru, a ne u „Globusu“. Pravo je prije svega postupak; on jamči od samovolje i bezakonja (i izjava poluobrazovanih i neupućenih ministara). Dakle, neka se podnese kaznena prijava, državno odvjetništvo će o tomu odlučiti i ako nađe temelja, otvoriti istragu i pokrenuti kazneni progon, podiže se optužnica i ako je potvrđena, započinje kazneni postupak u kojem o krivnji odlučuje sud. To je postupak, ostalo je čisti boljševizam.

Hrvatski je puk dovoljno depresivan i nema previše povjerenja u hrvatske institucije; i kao da to nije dovoljno, jedan ministar se našao dodatno stvarati nepovjerenje i dolijevati ulje na vatru. Kad već Orepić ne će sam, onda je jedino rješenje ove nakaradne situacije ostavka, Orepićeva ili ustavnih sudaca (pojedinih ili u cjelini).

„Ta se borba mora voditi do istrage naše ili vaše. Jedna stranka mora podleći.“ Ove riječi stoje u zaključku članka imena „Srbi i Hrvati“ velikosrpskog političara Nikole Stojanovića. Iako nisu u istom kontekstu glede ministra Orepića i Ustavnog suda, mogu se itekako primijeniti, jer, jedino zadovoljavajuće rješenje je da netko podlegne.

Štoviše, može se k tomu i dodati – do ostavke njegove ili njihove!

 

L.C.