Nije problem (isključivo) u Borisu Jokiću. Treba zagrebati dublje i vidjeti tko stoji iza njega i cjelokupne obrazovne reforme, no ne u političkom smislu (jer je to svima jasno), već u znanstvenom. Jokić je samo “čakija” za kojom su četnici posegli kako bi na brzinu zarezali u hrvatsko narodno tkivo, a pravi veleum iza te nakaradne reforme, barem što se tiče povijesti, je Neven Budak.

Budak je, unatoč lijepom hrvatskom prezimenu, jedan od “intelektualnih” perjanika u borbi protiv hrvatske države, uz Velimira Viskovića i Budimira Lončara. Javnosti je prilično nepoznat, no on je duhovni vođa i mentor nadripovjesničarima Jakovini, Klasiću, Markovini i ostalim političkim Jugoslavenima. Između ostalog, redovito je i recenzent (!) Slavku Goldsteinu te njegovim prokomunističkim pamfletima. Zanimljivo, on je i posljednji sekretar komunističke partije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dakle, od mladih je dana odlučivao o sudbinama profesora i studenata na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Budak je također veliki protivnik suradnje Filozofskog u Zagrebu i Katoličkog bogoslovnog fakulteta, što uopće ne čudi – jer – čovjek koji štuje Kardelja i Šuvara ne može prihvatiti one koji svetkuju zaista svete ljude i čudotvorce.

U biti je cijeli projekt kurikularne reforme sadržan u “komunističkom manifestu” Nevena Budaka pod imenom Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije u čije su stvaranje uključeni svi ideološki podobni, a isključeni svi nepoćudni poput Instituta Ive Pilara, kojeg je u svim područjima zamijenio marksistički Institut za društvena istraživanja.

Tako je Jokić gurnut pred kamere, u prvi plan, dok Budak vuče konce sa sigurne distance. Inače, Budak je imenovan i posebnim savjetnikom za znanost od strane Zorana Milanovića, u čije ime i danas upravlja reformom obrazovanja. Stoga je samim time, ne ulazeći u njegovu sekretarsku djelatnost i “povijesnu” borbu protiv hrvatske države, diskreditiran i diskvalificiran koliko god je moguće.

Oko sebe je okupio provjerene “sekulariste” te ih upregnuo u veličanstveni podvig ravan jedino Šuvarovoj ideji, koja je nažalost prije skoro pola stoljeća sprovedena u zbilju. Ova reforma predstavlja samo njezin veliki “finale” i konačan čavao u lijesu hrvatskog obrazovanja i intiligencije.

Također je nejasno tko je sav taj rad na izradbi reforme platio. Jokić i Budak su se često hvalili kako se to sve obavljalo “volonterski”. No, vidjevši da će sve to Ministarstvo obrazovanja, na čelu sa Šustarom, promijeniti, ako ništa, potpuno odbaciti, Jokić je zatražio razrješenje, no očekuje da se volonterski rad – plati. Ipak, potrebno je zapitati se koliko je novaca utrošeno i kako je moguće da su se u izradu cjelokupne reforme obrazovanja i školstva ljudi primali na temelju volontiranja, pa sad za volontiranje traže isplatu dnevnice? Kako je uopće moguće imati takav jalov pristup nečem tako ozbiljnom?

Nitko nije obraćao pozornost na ono što se od formiranja vlasti provlači uz pitanje o obrazovnoj reformi: naime, hoće li ministarstvo imati novaca za isplatu svih tih predanih i “domoljubnih” volontera koji su zdušno i savjesno radili na revitalizaciji šuvarovštine? Pokazat će se sljedeće: obrazovna reforma je samo jedan u nizu raznih poteza koji je Milanovićeva vlada učinila, ali ne samo kako bi svjetonazorski uništila hrvatski narod i državu, nego kako bi se “digla” ogromna lova i uhljebilo i namirilo što veći broj partijskih vojnika.

Ako je Budaku i njegovim budačićima zaista stalo do obrazovne reforme koliko tvrde, onda im nije žao ni sveg njihovog rada uloženog u nju. Ne će se valjda ljutiti, kad ih ministar Šustar potapša po ramenu i zahvali im se na volonterskoj suradnji; oni će ispružiti ruku ministru očekujući “kesu” zlatnika, a ministar će im dati – svoju ruku i reći: “Doviđenja.”

 

 Mila Marušić