Da bi se koncen 80-ih godina prošlog stoljeća spriječio „odlazak“ Hrvatske iz Jugoslavije – te pod izlikom izdaje te iste Jugoslavije i navodnog jačanja ustaštva pojačao srpski zagrljaj – nije bio dovoljan samo Memorandum SANU-a.

Taj Memorandum postao je kanononizirani naputak srpsko-srbijanskog nacionalizma, ali je na terenu, u samoj Hrvatskoj bio potreban spretan operativac – Jovan Rašković. On je taj „ugledan“ član zajednice, sveučilišni profesor, član SANU-a, član Medicinske akademije u Zagrebu, dobro upućena osoba i osnivač Srpske Demokratske Stranke (1990. godine).

Upravo Raškoviću je pripala zadaća da organizira pobunu srpske manjine u Hrvatskoj i od odabranih osoba napravi borce za razbijanje Republike Hrvatske. Taj „šibenski“ psihijatar duhovni je otac srpske falange; on kadrovira i mentorira Milana Martića, Babića, Veljka Đakulu, Gorana Hadžića, Vojislava Stanimirovića i Milorada Pupovca, povezuje i koordinira pobunu u dosluhu s Slobodanom Miloševićem, Karadžićem, čelništvom JNA, SPC, udbaškim i KOS-ovskim aktivitetom na području Hrvatske, Slovenije i BiH. Jovan Rašković dobro poznaje „srpsku nejač“, srpske mitove te zna kako taj "ludi barod, kako ih je sam nazvao, dodatno motivirati protiv Hrvatske na njenom putu izlaska iz jugoslavenske tamnice.

U razdoblju 1989. – 1991. godine upravo je Jovan Rašković kreator i organizator etničkog čišćenja i masovnim zločinima nad Hrvatima i nesrpskim stanovništvom. Sažetak njegove indoktrinacije svodi se na jedno koje se neprestano do danas varira: "Hrvati su krvoločni ustaše i samostalna Hrvatska bit će ustaška i genocidna". Plodno tlo takve propagande su bili (i ostali) „istorijski fakti“ o "preko 700 000 ubijenih Srba u Jasenovcu i stotine tisuća Srba bačenih u jame". To je nastavak besramne stigmatizacije Hrvata kao genocidnog naroda koji je tijekom II. Svjetskog rata u NDH likvidirao Srbe s njegovih „vekovnih ognjišta u Slavoniji, Lici, Baniji, Kordunu, Lici“... Retorika i opis toponima kojom i dan danas patrijarh SPC opisuje srpske zapadne zemlje.

I ostalo je povijest srpsko-srbijanske agresije na Republiku Hrvatsku i Domovinski rat. Najprije podmuklo organizirana pobuna Srba u Hrvatskoj protiv Tuđmanove „ustaške Hrvatske“, a odmah je tu priskočila i JNA, srbijanske službe, Srbi sve i svuda, kako bi pomogli "srpskoj nejači" u borbi protiv "ustaških koljača i genocidnog hrvatskog naroda".

Jovan Rašković je toliko dobro obavio svoju zadaću da je u jednom trenutku, a to je „krvavi uskrs na Plitvicama“, shvatio da je pretjerao s indoktrinacijom i da se situacija otkotrljala u krivome smjeru; zapravo pogubno predaleko za srpsku manjinu u Hrvatskoj. Jer nije dovoljno pobacati balvane po prometnicama, ubijati i silovati hrvatske civile pod okriljem JNA. Rašković je dobro uočio da Republika Hrvatska neće pasti pod paljbom velikosrpske retorike i propagande, neće se dati ustrašiti te krotko podnositi obnovu četništva na svom teritoriju, nego će svoju suverenost i slobodu braniti oružjem. A tu, u pravoj borbi, „ludi narod“, kako je Srbe nazvao Jovan Rašković, nemaju šanse, jer osim u svojim mitovima nisu nikad dobili niti jedan rat. Shvatio je da mitomanski Srbi nisu nikakvi ratnici; sve ono što su naučili služeći kao psi rata u turskim jedinicama ništa ne pomaže i nedovoljno je da bi se suverena Republika Hrvatska vojno pobijedila i pokorila.

Tako se upravo i dogodilo i 1995. „ludi narod“ je s ratnim plijenom i na ukradenim traktorima napustio Hrvatsku. Jovan Rašković je 1992. godine pod sumljivim okolnostima umro. Slobodan Milošević nije volio loše vijesti i one što mu ih donose. „Bežanija srpske nejači“ jasno potvrđuje Raškovićevu prognozu i dijagnozu: nisu pobjegli pred "ustaškim nožem", nego posramljeni vojnim porazom i propalim ambicijama „nebeski narod“, kako sam sebi voli laskati, potražio je utjehu kod svojih mentora. Da su kojim slučajem Hrvati "fašisti i koljači", da je deset posto velikosrpske propagande bila istina, srpski pobunjenici ne bi završili svoju „bežaniju“ u svojoj domovini, Beogradskom pašaluku nego bi ostali zauvijek zaglavljeni između prkosa i povijesnog sljepila.

Jovan Rašković je umro, ostala je njegova dijagnoza o „ludom narodu“, a hrvatski su traktori zauvijek ostali u Srbiji. Neka im je sa srećom i na uspomenu na stoljetnu pljačku Hrvatske.

Ponajbolji Raškovićev i još aktivni šegrt, Milorad Pupovac (Vojislav Stanimirović je nevažan klaun), sada koristi stari Raškovićev obrazac: srpska nejač i srpske moralne okomice opet su u obrani „srpske nejači“ i u sukobu s fantomskim "hrvatskim ustaštvom". Ništa iz svega nisu naučili. Rašković je pobunu opravdavao Jasenovcem, "ustaškim nožem i hrvatskom genocidnošću"; Pupovac je na potpuno istoj retorici; od Jasenovca pokušava napraviti žrtveni oltar i povijesni spektakl velikosrpske propagande. Umjesto Partije u toj borbi pomažu mu tzv. antifašisti, i „reformirana“ partija, tzv. SDPartija, a sve pod pokroviteljstvom četničkih lidera u Srbiji: Predsjednika Srbije, četničkog vojvode Tomislava Nikolića i predsjednika Vlade Srbije, četničkog potrčka Aleksandra Vučića. Isto kao prije tridesetak godina uz pomoć Slobodana Miloševića i velikosrpskog zdruga oko njega.

>>Tomac: Udari na Stepinca, Oluju, Domovinski rat, hrvatski teritorij i svastika na Poljudu djelovi su istog plana

Svi oni na svojim antihrvatskim dernecima nastavljaju s istom velikosrpskom propogandom, prizivlju i vide navodno ustaštvo. Toliko su uporni i jednom će ga doista materijalizirati, makar sami sebi navukli ustaške odore i počinili ono što četnici najbolje umiju. Kao što navlače hrvatske dresove i na utakmicama izvikuju „Za dom spremni“ želeći tako kompromitirati hrvatske navijače i reprezentaciju.

Ništa Milorad Pupovac nije naučio i besramno nastavlja raspaljivati nacionalnu mržnju. Nitko više iz Hrvatske s ukradenim traktorom neće put Srbije, morat će ga pošteno platiti, ali će zahvaljujući Miloradu Pupovcu, Srbin u Hrvatskoj ostati sinonim za podlog lažljivca. A to nije puna istina, jer Pupovac ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj, on ne predstavlja nikoga osim agenta velikosrpskih laži u Hrvatskoj i osobu sklonu koristoljublju.

U Hrvatskoj, osim Pupovca, žive i drugi predstavnici srpske manjine, oni kojima je Hrvatska doista domovina. Konačno tu su i Hrvati pravoslavne vjere i Hrvatska pravoslavna crkva, eklezija Hrvata pravoslavaca. Milorad Pupovac samo je trn u hrvatskoj peti i tom trnu više Hrvatska ne želi ugađati.

 

Mila Marušić