Hrvatska je skoro tisuću godina bila podjarmljena drugim vladama i upravama što je na hrvatski narodo stavilo dubok trag. Predstavnici hrvatskog naroda su prije svake velike ili važne odluke odlazili po mišljenje (dopuštenje) u Beč, Peštu ili Beograd.

Sudbonosnih 90-ih godina je tisuljetno robovanje došlo kraju, no potrajalo je samo bijedno desetljeće, stoga se od 2000. godine opet po naredbe išlo u Beograd. Dvostruk je i mučan bio izlazak iz jugoslavenskog/velikosrpskog sužanjstva – na predsjedničkim, a potom i na parlamentarnim izborima. No, jesmo li zaista izašli na put svoje samostalnosti i samobitnosti ili smo se vratili svojim sluganskim navikama, s razlikom da se ovaj put po dopuštenje ide u Bruxelles, London ili Berlin?

Republika Srbija je prije par dana sve sigurnosne, policijske i vojne (!) službe stavila u stanje najviše pripravnosti. No, to nije učinila kako bi izvršila novu agresiju na susjede, već zbog eskalacije migrantske krize. Migranata je sve više i postaju sve nemirniji i nasilniji, stoga je ovaj čin vrlo značajan i dosta govori, ponajviše Hrvatskoj.

Problem je Hrvata što su pobrkali pojmove istok i daleki istok, a politička se vrhuška ponaša kao da je Srbija zemlja Dalekog istoka, uz Kinu i Japan (možda su ozbiljno shvatili: “Srbija od Tokija do Milvokija”), no nije vrijeme za zbijanje šala, već za zbijanje redova.

Migranti dolaze u stotinama tisuća, milijunima; među njima infiltrirani teroristi i oni koji će to postati. Ne postoje infrastrukture za prihvat tolikog broja ljudi, ne postoje prihvatilišta, bolnice, hrana, voda, šatori, kreveti i ostala logistika. Mađari su odavno zatvorili granicu, pitanje je vremena kad će to učiniti Slovenci, a potom i Srbi. U jednom će trenutku velik broj migranata jednostavno biti zarobljeno unutar hrvatskih granica, a onda će biti nasilja: pljački, krađa, silovanja i dalje redom.

Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska se nije odrekla svoje suverenosti (vrhovništva), već se samo obvezala poštivati i ispunjavati obveze temeljnih ugovora Unije, ali nije pristala to činiti na svoju vlastitu štetu i štetu vlastita naroda. Koga se boje naši političari, počev od predsjednice do premijera?

Lako je razumijeti Milanovića, jer je njemu svjedeno hoće li se na Trgu Svetog Marka ili na Pantovčaku vijoriti crvena zvijezda ili zelena zvijezda, glavno da Hrvatska propadne, no kako obrazložiti nečinjenje ministra policije, obrane, a sukladno tomu nečinjenje predsjednice i premijera? Zar ih je strah nekog Junckera ili Merkel? To što će njemačka kancelarka svojim himbenim “humanizmom” uništiti njemačku državu i narod, ne znači da to mora činiti i Hrvatska!

Boji li se naša politička vrhuška nekih sankcija europskih birokrata? Zar su životi Hrvatica i Hrvata manje važni, odnosno zar je hrvatski integritet i suverenitet manje važan od (eventualnih) kuna koje će Hrvatska izgubiti ako zatvori granicu i prestane davati azil? Kad su već svima puna usta Tuđmana, neka se zapitaju zašto hrvatsko Podunavlje nije vraćeno silom, nakon Oluje i Bljeska koje su bile uspješne akcije? Jer predsjednik Tuđman nije htio još grobnica hrvatskih sinova i kćeri pa je bilo bolje tri godine razgovorom vraćati Slavoniju i Baranju, nego to učiniti uz nepotrebne žrtve.

Zašto je Victor Orban postupio državnički i u interesu svoga naroda? I njegovi poljski, slovački i češki kolege? Da, zamjerili su se soroševskim udrugama i bezličnim europskim birokratima koj ižive u luskuznim vilama i pojma nemaju ni o čemu, ali ih zato njihovi narodi obožavaju i slave. Ako se već pokušavamo svrstati u okomicu Baltik-Jadran, zašto se upravo mi, koji predstavljamo Jadran ne ponašamo kao naši kolege sa sjevera?

Predsjednice, komunistički (z)orangutan nije vas ismijavao kad ste rekli da ćete lupiti šakom o stol, a vaše vas je biračko tijelo shvatilo ozbiljno i sad se to od vas očekuje. Iskoristite svoju političku moć, ovlasti i utjecaj kao Vrhovni zapovjednik hrvatskih oružanih snaga, jer, migrant dolaze, ekstremni islamizam je već tu. Radikalni islam je “ante portas”, da parafraziram staru rimsku. Ako vam je zaista FranjoTuđman politički uzor, onda ne smijete samo govoriti poput njega, već i činiti poput njega.

Hrvatska je, uz Sloveniju, jedina bivša zemlja komunističkog režima koja na vrijeme nije provela lustraciju – evo gdje nas je to dovelo. I opet, Hrvatska je uz Sloveniju jedina bivša zemlja komunističkog režima koja se nije postavila kao suverena i odlučna spram migrantske katastrofe – a ne želimo znati kamo će nas to dovesti.

Što se doista treba dogoditi, a da nije prekasno, kako bi i predsjednica i Vlada poduzeli radnje i mjere za očuvanje hrvatskih državnih granica i državnog integriteta? Nitko pa ni ovakav klimavi MOST ne može biti izlika, ako MOST na bilo koji način opstruira zaštitu Hrvatske od migrantske najezde, onda je Most izdajnik, a s izdajnicima se ne surađuje i znamo gdje im je mjesto.

        

Mila Marušić