Bjesomučni napadi i neskrivena mržnja kojom su se Milanović i njegovi trabanti obrušili na Tomislava Karamarka, kulminacija je sustavne hajke, etikeriranja, ozloglašavanja i montiranih priča koje traju od kada je Karamarko preuzeo kormilo najjače stranke u državi. 

Konstanta tih napada svodi se na papagajsko ponavljanje kako je Karamarko uvjerljivo najomrznutija osoba u Hrvatskoj. Malo čudno za čovjeke koji je vođa oporbe i koji ne sudjeluje u ovom katastrofalnom urušavanju države koje se događa u režiji Milanovića i njegovih kukurikavaca.

Isto tako posve je neobično je da je taj „najomraženiji“ čovjek pobijedio na svim dosadašnjim izborima u Hrvatskoj od kada je preuzeo kormilo HDZ-a. Prisjetimo se: na prvim izborima za EU parlament u travnju 2013. g, suprotno svim očekivanjima i mantranjima lažnih anketa, HDZ-ova koalicija pobijedila je SDP-ovu kukuriku ekipu. Svega mjesec dana kasnije, slijedi nova pobjeda HDZ-a na lokalnim izborima. U svibnju 2014. koalicija stranaka predvođena HDZ-om na novim izborima za EU parlament odnosi još veću pobjedu. Najveća je pak, pobjeda HDZ-ove kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima, koja je, suprotno svim anketama, odnijela veliku pobjedu nad Ivom Josipovićem. U međuvremenu HDZ je u nizu prijevremenih lokalni izbora u pravilu odnosio uvjerljive pobjede, a kruna im je pobjeda HDZ-ova gradonačelnika u Vukovaru. Doista, od Franje Tuđmana, još nijedan čovjek nije nanizao ovakve izborne uspjehe kao što je to uspjelo Tomislavu Karamarku. Unatoč tome, a možda upravo zbog toga, tobožnje ankete i režimski mediji iz dana u dan peru nam uši i mozak porukama kako je Karamarko najomraženiji čovjek u Hrvatskoj.

Svjesni sve izvjesnijeg poraza na parlamentarnim izborima, u izbornom stožeru na Iblerovom trgu zadnjih je dana nastupila prava paranoja. Hrvatski građani izvrgnuti su nevjerojatnim izljevima mržnje prema Tomislavu Karamaraku, kao i kandidatima s liste Domoljubne koalicije. Riječnik Zorana Milanovića kao da je izvučen iz najcrnjeg repertoara zloglasnog Staljinova vrhovnog državnog tužitelja Andreja Januarjeviča Višinskog. Upozoravamo na uznemirujući sadržaj, ali ipak poslušajmo Milanovića: „Najveći crnokošuljaši u Hrvatskoj su Karamarko i njegova sljedba, a ja i moji suradnici smo jamstvo da Hrvatska neće biti crnokošuljaška. Hrvatska bira hoće li je voditi Karamarko i njegovi crnokošuljaši koji 4 godine siju netoleranciju, sikću…“ Zapravo, spomenuti tužitelj Višinski vjerojatno bi bio zadivljen tom količinom mržnje i „obogaćen“ novim idejama u smišljanju najmonstruoznijih optužbi kakve je smišljao na račun svojim političkih neprijatelja!

Nameće se logično pitanje: kako je moguće da u državi Hrvatskoj koju vodi Milanović i kukuriku koalicija, a koja je Hrvatsku gurnula na dno Europe, koja je natjerala stotinu tisuća mladih da napuste Hrvatsku, koja je u manje od 4 godine zadužila zemlju za dodatnih 100 milijardi kuna, u čijem je mandatu zamrla svaka investicijska aktivnost, u kojoj su državne tvrtke prodavane po sumnjivo smiješnim cijenama, u kojoj nezaposlenost raste, a zaposlenost pada, u kojoj se pred našim očima događa demografski slom, u kojoj stotine tisuća migranata prolaze kroz državu kao da države zapravo i nema…, kako je, dakle, moguće da zbog svega toga bude kriv vođa oporbe koji ne sudjeluje u kreiranju takve katastrofalne politike? Koji je cilj sustavnoga blaćenja čovjeka koji stoji na čelu političke alternative, koja realno jedina može izvršiti smjenu vlasti i izvesti zemlju iz krize?

U osvit demokratskih izbora u Hrvatskoj, krajem 80-ih i početkom 90-ih, hrvatski narod se trgnuo ih mrtvila i krenuo u borbu za uspostavu neovisne Hrvatske. U tadašnjoj političkoj ponudi ljudi su tražili najbolju opciju koja će biti u stanju na najbolji način izboriti se za hrvatske nacionalne i državne interese. Jedan od takvih hrvatskih idealista pitao je tih godina starijeg svećenika za savjet: koja je opcija najbolja za Hrvatsku i tko je taj kome bi trebalo dati povjerenje. Mudri svećenik mu je odgovorio: onaj kojega najviše napadaju, taj je pravi! U ono vrijeme režimski mediji nisu napadali one koji su „mjerili visinu kukuruza“ niti se bavili „ljutom travom“. Za njih je Hrvatska demokratska zajednica predvođena dr. Franjom Tuđmanom bila „stranka opasnih namjera“ i sve svoje otrovne strijele usmjerili su na Tuđmana i HDZ. Oni su dobro znali da je jedino Tuđman u stanju povesti hrvatski narod u borbu za neovisnu i međunarodno priznatu Hrvatsku.

Jednako tako i danas, režimski mediji tek uzgred napadaju različite nijanse crnih košulja. Štoviše, Milanović gotovo neskriveno daje mig da je spreman koalirati s „crnokošuljašima“. Za njih je glavni problem Tomislav Karamarko, jer je najavio radikalnu promjenu hrvatskoga društva, raskid s jugokomunističkim ostatcima i snažan zaokret prema našim strateškim partnerima u Europskoj uniji i Sjeveroatlantskom savezu, raskid s probalkanskom politikom i okretanje Hrvatske prema zemljama Višegradske skupine, te jačanje nacionalne sigurnosti pred sve većim ugrozama, od kojih je migantska kriza tek jedan vidljivi pokazatelj. Napokon najavio je i snažan gospodarski rast, povratak mladih u zemlju, demografski oporavak i povratak obiteljskim i tradicijskim vrjednotama.

Sve to je za ostatke jugokomunističke balkanske politike noćna i dnevna mora i zato izljevaju žuć te neviđenom medijskom baražnom vatrom plaše narod, uvjeravajući ih da slijedi katastrofa ako im vlast izmakne iz ruku. A istina je zapravo posve suprotna: još jedan mandat ove najnesposobnije vlade u povijesti Hrvatske – država više ne bi preživjela, a hrvatski narod bio bi prepušten sudbini orahove ljuske na pučini.

 

Mato Kros

Share
0