U ozračju Biokovo nebu pod oblake, u subotu, 23. srpnja, održala se Osma smotra vršidbe žita u guvnu (gumnu), u zaselku Bakotama-Karlušići, Biokovsko selo, u organizaciji udruge Vitrenik, koja njeguje stare običaje.

Udruga je nazvana po brdu iznad mjesta gdje se nalazi Kapelica svetog Ante, a pod pokroviteljstvom splitsko dalmatinske županije, Općine Zagvozd i svih ljudi dobre volje iz Zabiokovlja i Imotske krajine. Vršidba se priređuje kako se ne bi zaboravilo kako su naši stariji živjeli i preživljavali na ovom škrtom zabiokovskom kamenu, uz sjetvu, žetvu i vršidbu, vijanje prosijavanje i na kraju u žrvnju ručno samljeveno pšenično brašno, kaže jedan od priređivača gospodin Tomislav Bakota. Onako kako se nekoć radili.

Smotru je otvorio Anđelko Katavić, pročelnik županijskog Upravnog djela za gospodarstvo, EU fondove i poljoprivredu, a pročitano je i pismo predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović.

U guvnu su bili konji Čedomira Lizatovića koji je na njima dojahao iz susjednog sela Krstatica, a oko vršidbe pomaže mu i brat Marko i Luka Bakota koji vilama prevrće slamu u guvnu, dok konji vršu žito, uz brojne goniče koji su se rado okušali u vršidbi i tako razveselili sebe i druge, prisjetili se starih običaja.

Predsjednik udruge Joško Zec, kazao je da na jesen planiraju prikazati običaj kako se sijala pšenica. „Nekada se od toga živilo i djecu prehranjivalo. Sve dok se nije odselilo i raselilo u gradove diljem Hrvatske ili van Domovine. Nekada je u Bakotama živilo 52 člana u 12 kuća, a danas ih je samo troje.

Runilo se pšenično klasje zrelo, vrtio se žrvanj – žito - u zlatno brašno

Tu je bio i žrvanj za mljevenja žita, svatko se okušao a posebno djeca. Žrvanj s e okreće lijevom rukom, u smjeru kazaljke na satu, a desnom se stavlja žito. Ima već tridesetak godina, kada je to prava rijetkost vidjeti da netko sije žito, žanje, ili da ga vrše, a kamoli ručno melje. A nekad je svaka škrapa i dočić bio zasijan pšenicom, ozimicom… Svaki zaselak imao žrvanj, brdom je odjekivala pjesma žetalaca i kosača.

Na vršidbi su se čule razne gange, a stigli su i predstavnici Udruga iz Imotske i Sinjske krajine, te iz Bosne i Hercegovine. Jedni su pozvali na Dane komine, pure i bronzina, u Tijaricu, drugi na Ganga fest u Slivnu, jedni na gangu u Bušonje, u Cistu Veliku… Čula se ganga skupine Bile ruže, slivanjska muška ganga, te diplar Oliver Rogušić, etnoglazbenik iz Dugopolja. Nazočio je tu i Zagožđanin Vedran Mlikota, načelnik Općine Zagovozd, Miro Gaće, brojni branitelji, glazbenici Marko Dodig Paški i Ago Kujundžić, kao i brojni žitelji iz okolice, pa i turisti iz Francuske…

Sjetva, žetva i vršidba

Za one koji ne znaju i za one što su zaboravili. Nekada davno žito se želo ili kosilo ručno, te bi se vezalo u snope, donijelo za hladovine na guvno. U staro doba se žito mlatilo (vršlo) komadićem drveta, da bi se zatim izumili cipci kojima se žito mlatilo, što se činilo u manjim količinama i do polovice 20. stoljeća cipci su se sastojali od dva komada drveta, svaki komad dužine oko metar i pol, a debljine drška od lopate, koji su međusobno povezan i sa komadom konopca duljine oko tridesetak centimetara. Radnik je jedan komad drveta držao u rukama te ga vješto okretao i tako drugim komadom mlatio žito iz kojeg je ispadalo zrnje. Glavna vršidba se obavljala na gumnu pomoću životinja, konja mazgi, magaradi, a u prastaro doba i pomoću volova. Zrelo požeto žito i dobro osušeno žito sa slamom bi se u gumno složilo u vertikalnom položaju sa klasjem okrenutim gore, po cijelom guvnu. Obično su u jednom vršaju vršile žito dvije životinje, koje su vezane međusobno oko vrata i za stožinu (komad drveta koja je okomito usađena u sredinu guvna. Životinje su se u gumnu gonile u krug, te kako su išle naprijed, konop se oko stožine zamotavao time i konji, gazeći žito, ravnomjerni približavali stožini. Kad bi došlo do stožine, okrenule bi se nazad, te se konop odmotavao, i dok se do kraja odmota, životinje su u vanjskom krugu gumna, kada se konopi ponovno zamotaju i konji se u galopu zamotanim konopom približavaju stožini, te na taj način podjednako gaze (vrše) žito. Iz klasja je zrnje ispadalo. Tijekom vršidbe se pomoću drvenih vila žito u gumno prevrtalo radi bržeg i boljeg i ujednačenog učinka. Kada je vršidba gotovo, slama se drvenim vilama rastresa i iz gumna izbacuje, najčešće ravno u pojatu, jer svako je guvno najčešće uz pojatu i gotovo ga je imala svaka obitelj ili zaselak. A žito se za vrijeme pogodna vjetra baca u zrak na lopati, gdje pljeva odlazi u stranu a žito pada na gumno, te se pomoću rešeta ostatak pljeve od žita odvoji, a žito sprema u kuću. Slama je bila hrana za blago. Gumno je danas naše kulturno blago i zaštićeno je kao spomenik kulture.

Premda se žito vršlo po velikim ljetnim vrućinama, uz galop brzih konja u gumnu i uzvike gonitelja koji vješto pucketa bičem (kandžijom) u zraku i oko stožine poskakuje, bilo je to pravo zadovoljstvo i uživanje raditi a pogotovo djeci i ostalima gledati iz duboke hladovine! A u tekstu romana Vr'dolska žeđa koji čuva tradicijske običaje Zabiokovlja, autorica piše: „ Teško je i sparno, sunce ognjeno i nemilosrdno zapeklo, ali radišne seljake, nitko ne može otjerati s polja. Oni neumorno kose, žanju i gomilaju svoje zlatno klasje u strovnice i vežu svoje snopove. Snopove slažu u trojke, petice i devetnice, koje se razlikuju po broju i načinu slaganja. Jedni slažu snope uzdužno, jedan pored drugoga, a treći snop poprečno, drugi opet slažu četiri snopa spojena vrhovima u križ, a peti je poviše križa, ili u dva reda po četiri snopa, s devetim snopom na vrhu. Oku promatrača se čini kao da to slaganje u sebi nosi božansku tajnu, a za žeteoca posebna poruka. Neumorni su. Znoj curi s čela, tijelo ostaje bez snage, ali nema počinka. Mučno je vrijeme pod paklenim nebom, no ipak se diže žetelačka pjesma… Utjeha duši je neumorni rad. Dobra ih žetva veseli, a ona je ovdje tako rijetka…“

Smotra vršidbe je završila uz gangu „Biokovo sve oblake veže, mene srce za Hrvatsku steže.“

 

D. Zeljko Selak