S nevjericom smo danas primili vijest o smrti Oskara Šarunića. Čovjek koji je svojom kamerom bilježio većinu događanja u hrvatskoj metropoli, ali i cijeloj Hrvatskoj, no najpoznatiji je bio po tome što je svojom kamerom i fotoaparatom pratio skoro svako domoljubno i braniteljsko događanje.

Skroman i uvijek prisutan rijetko se našao ispred oka kamere, no zato je njegovo iskusno oko znalo uloviti svaki detalj. Zahvaljujući Oskaru uživali smo u ljepotama Lijepe Naše i događanjima od kulture do športa, ali i dobili vrijednu informaciju sa mnogih domoljubno–braniteljskih događanja, godišnjica, obilježavanja. S radošću smo čitali njegove oštroumne komentare na temu dnevne politike iz kojih se iščitavalo domoljublje.

Bio je primjer mnogima, pa tako je i u svojoj bolesti koju je strpljivo podnosio, često viđen kako prati sve što je vezano uz branitelje, a osobito kroz 555 dana prosvjed hrvatskih branitelja ispred Ministarstva branitelja.

Od Oskara mnogi od nas toliko toga imamo za naučiti, ostavio nam je u zalog svoju ljubav i privrženost Domovini, svoju žestinu i hrabrost kada je trebalo obraniti nejakog, svoje poštenje i strpljenje za svakoga. Nikada se nije oglušio o poziv kada je nešto trebalo popratiti kamerom i perom. Hvala ti Oskare! Sjećam se kada sam ga upoznala i prvi puta komunicirala s njim, na upit kolika je cijena snimanja, odgovorio je: „Za branitelje i Domovinu nema cijene. Tako nešto se ne naplaćuje.“ Za one koji nisu znali Oskar nije imao nikakve koristi, a snimio je kilometre vrpce i bezbroj fotografija. Nikada nije ništa naplatio. Taj veliki domoljubni novinar, snimatelj i fotograf znao je kako Domovina nema cijenu, iako je on sam imao itekakve troškove iz svog skromnih primanja.

U ime Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara te Koordinacije udruga hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata upućujem iskrenu sućut obitelji Oskara Šarunića. Prijatelju, tebi želim radost u anđelima i mir u Gospodinu, a svaka munja od sada na dalje bit će mi podsjetnik na bljesak tvog fotoaparata i znat ću kako nam se smiješiš s Neba. Uzvratiti ću ti osmjeh, iako sa suzom u oku.

Neka ti je laka gruda ove naše hrvatske zemlje koju si toliko volio.

 

Zorica Gregurić