“TV Kalendar” je među najboljim, najkvalitetnijim, najdugovječnijim ali i među najgledanijim emisijama Hrvatske radio-televizije. Posebno je važno kazati da je takva bila i ostala, uprkos Radmanovoj komunističkoj diktaturi, a i danas, kad je taj primatelj štafete smijenjen, predstavlja, jednu od rijetkih, ako ne i jedinu neideologiziranu emisiju koja se uređuje prema pravilima struke, nepristrano i bez upliva politike.

Bilo je samo pitanje vremena kada će komesarima s Prisavlja prekipjeti i kad će krenuti napad na Vladimira Brnardića, urednika te emisije. Naime, Brnardić je, unatoč zahtjevu v.d. glavnog urednika Prvoga programa HRT-a, odbio izbaciti prilog povodom 25. godišnjice ubojstva obitelji Zec. U prilogu je, između ostaloga, rečeno sljedeće:

“Zbog površnosti hrvatskog pravosuđa tragedija obitelji Zec nanijela je veliku štetu Hrvatskoj. Taj tragični slučaj medijski je predimenzioniran (!) do te mjere da je u sjeni ostao podatak da je, osim Aleksandre Zec, još preko 400 djece (!) poginulo tijekom velikosrpske agresije, a za što također nikad nitko nije odgovarao.“

Dakle, što je netočno ili skandalozno rečeno, a da nije istina? Tragedija obitelji Zec je nanijela štetu ugledu Republike Hrvatske, a da je medijski napuhan – to je više no očito. A zašto je medijski napuhano? Upravo zbog toga što taj događaj predstavlja mrlju u Hrvatskoj, stoga za tim posežu svi jugočetnici, od Tomića, Lovrić, Jergovića, do Pusića, Frljića i Blaževića, kako bi i dalje nabijali „genocidne“ komplekse Hrvatima, odnosno kako bi se nadovezivali na laži o ustašizaciji i fašizaciji Hrvatske te „progonu manjina“, napose srpske manjine.

Također je činjenica da je ogroman broj hrvatske djece poginuo od srbočetničke ruke, a o tome nitko ne govori. Nadalje, zašto se ne spominju udbaška ubojstva u pedeset godina, gdje se također hladnokrvno ubijalo malu djecu? No, Frljić u Rijeci može za Dan pobjede i domovinske zahvalnosti (Oluja) organizirati „kontraoluju“, gdje tragediju obitelji Zec koristi u protuhrvatske svrhe, no kazati da je taj slučaj „medijski predimenzioniran“, to je ustaštvo i fašizam? Tako i piše Jutarnji:

„Povodom tvrdnji iznesenih u emisiji TV kalendar o ubojstvu Aleksandre Zec vršitelj dužnosti glavnoga urednika Prvoga programa HRT-s Miro Branković zatražio je žurno očitovanje od rukovoditelja Odjela za dokumentarnu produkciju HRT-a Vladimira Brnardića. Zatražio je također i da se emisija u svim svojim repriznim izdanjima ne emitira u istovjetnome obliku, te da se ukloni s mrežnih i multimedijskih platforma. Unatoč tome, prilog prvotno emitiran u TV kalendaru od 11.42 sati, ponovljen je u reprizi emisije prikazanoj u srijedu u 16.43 sati. Na HRT-u će istražiti zbog čega Brnardić nije postupio po naređenju nadređenih, te će zbog toga, neslužbeno doznajemo, biti sankcioniran.“

Bit će sankcioniran zbog toga što se odlučio za istinu. I to je slika i prilika HRT-a i hrvatskog novinarstva i uređivačke politike. S druge strane, tko u Hrvatskoj zna ime 16-godišnjeg dječaka koji je ubijen na Ovčari? Zašto se njegovo ime ne spominje, primjerice, svaki put kad četnici iz Beograda galame i miješaju se u unutarnje stvari RH? Nego se na obilježavanja ratnih pobjeda Hrvata u Domovinskom ratu svaki put daje medijski prostor nekakvim centrima za suočavanje sa svim i svačim gdje se Hrvatima nabija na nos ubojstvo Aleksandre Zec, čiji su roditelji bili velikosrpski doušnici?

Nije stvar u tomu de se jedan zločin opravdava drugim, već da se jednako osude i da se o tomu jednako govori – ili o svima šuti. No to se jugoslavenskom agitpropu ne sviđa, jer velikosrpskih je i komunističkih zločina na stotine tisuća, a „hrvatski“ se zločini mogu nabrojati na prste jedne ruke. Dakle, situacija ista kao s pozdravom HOS-a „Za dom spremni“ – to je fašizam – no zato u Saboru (!) urliču: „Smrt fašizmu“.

No, Hrvatska je ionako zemlja dvostrukih mjerila; trenutni će se politički vrh „okrenuti budućnosti“, a čestit, savjestan i kvalitetan urednik i novinar će zbog toga što je u informativnoj emisiji kazao istinu – biti sankcioniran – vjerojatno smjenom, ako ne i otkazom.

 

Mila Marušić