cvijet-malo-drugacijiJozefina Pranjić, Cvijet malo drugačiji, Vlastita naklada, Mostar, 2015.

Pjesme Jozefine Pranjić nastale prije Domovinskog rata nestale su u plamenu u Sarajevu zajedno s drugim stvarima iz stana. Tako piše u njezinom životopisu. No, ona je nastavila stvarati i podarila nam, evo, treću zbirku.

Kao i u onim prethodnima, pjesnikinja i u ovoj zbirci nastavlja svoju šetnju ovom zemljom. Ne dopušta da ju išta zaustavi. A ona je ispunjena onim što je bilo nekada i onim što se sada ubacuje u život. Tako na kraju dobivamo zaokružen životni pogled i možemo ga prihvatiti ili mu tražiti nedostatke.

Sama zbirka sastavljena je od 3 ciklusa: Rijeko istinu reci; Cesta mira; Kad naviru sjećanja. Na djelu je ljubav, na djelu je snalaženje u životnim okolnostima, na djelu je prisjećanje kako je bilo nekada tu i tu. Otkucava život i ide svojim tokom, poput rijeke, Neretve koja postaje zaštitnim znakom naše pjesnikinje. Susreli se podneblje i čovjek, iz čega je proključala pjesma.

Ljubav je lijepa, ali sami život je puno prozaičniji. Najbolje se to ogleda u pjesmi Muči ženo. Ribar kuša uhvatiti nešto ribe, izgleda da će mreže biti puna i žena se već raduje. Moći će se, između ostaloga, platiti sinovljevo školovanje. Ali ribar više voli pjesmu nakon ulova. Nenametljiva životna pouka. Sve u svoje vrijeme i bit će dobro. Tada se može biti i »cvijet malo drugačiji«, kako kaže Jozefina Pranjić. Važno je cvjetati u pravom trenutku i na pravom mjestu. Nešto se drukčije odigralo s Lašvanskom dolinom. Umjesto zlatnog žita prekrile je velike tržne kuće. Međutim, nije ona kriva, zaključuje pjesnikinja i polako nas vodi prema pjesmi Kada me ne bude. Dogodit će se to jednoga dana i nastaviti ili ne u sjećanju.

Uvijek je lijepo pročitati jednostavne pjesme okrenute životu. Kazuju nam da na ovomu svijetu ima puno više svjetla nego što mislimo, samo ga treba vidjeti. Jozefina Pranjić to kuša i neka joj je i dalje sa srećom i Božjim blagoslovom.

Miljenko Stojić