Nekadašnji nadareni šahist, potom perspektivni i u ratu stasali Šešeljev četnik, a danas moćni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ponovno je promijenio ruho. Umjesto dotrajalog velikosrpskog obukao je novo jugoslavensko ruho. A kada se stare velikosrpske ambicije presvuku u jugoslavensko ruho, znak je to da počinje operacija srpske političke ekspanzije.
Hrvatska se opet dala isprovocirati. Nakon što je u Beogradu u režiji vlade podignut spomenik u nadnaravnoj veličini Milanu Tepiću, zapovjedniku JNA koji je digao u zrak vojno skladište i ubio jedanaest vojnika te, poput talibana, samoga sebe, nakon što je premijer Aleksandar Vučić prosvjedovao protiv navođenja Srbije, JNA i pripadnika većeg dijela srpske manjine u Hrvatskoj kao agresora u prijedlogu novog zakona o braniteljima, te nakon što je ministar Aleksandar Vulin u Šibeniku na ustoličenju dalmatinskog episkopa govorio o građanskom ratu, s više političkih mjesta u Hrvatskoj uslijedile su neurotične reakcije.
Još u ona stara vremena kada smo imali jednu Partiju, jedno mišljenje i jednu cenzuru, postojali su prokušani modeli skretanja pozornosti s ključnih problema banalnim ili izmišljenim alibi temama. Tako je, recimo, u razdobljima gospodarskog bankrota države bilo uputno podsjetiti široke narodne mase koliko ima gladnih u Americi i koliko beskućnika u Parizu spava ispod mostova preko Seine.