Nakon povratka u politiku, dr. Mohamad Mahathir (93) danas je najstariji premijer na svijetu. U svome prvom premijerskom razdoblju, od 1981. do 2003., gospodarski je reformirao i politički ojačao Maleziju, do razine „malezijskog čuda“.

Politički ga se može svrstati među državnike umjereno-islamske orijentacije, koji se ne libi antizapadne i antikolonijalističke retorike, koji je izrazito antisemitski orijentiran, ali svoje politčke stavove artikulira u prostoru nesvrstanosti sa simpatijama prema postkomunističkim diktaturama i ipak je bliži kazahstanskom predsjedniku Nazarbayevu nego turskom Erdoganu. A ne može ga se povezati s radikalnim islamskim skupinama od Al Qu'aide do ISIL-a, koje promoviraju nasilje.

A onda je svojim govorom na summitu OIC-a (Organizacije islamske konferencije) u Putrajayi 2003., dr. Mahathir mnoge iznenadio. U izrazito antisemitski intoniranom govoru, ne samo što je vrlo izravno označio Zapad i zapadnu civilizaciju kao neprijatelja i tlačitelja islamskog svijeta, već je ponudio svojoj muslimanskoj braći preporuke kako pobijediti i osvojiti taj Zapad: ne nasiljem, već organiziranošću i intelektom. Hrabreći braću za osvajanje Zapada soft oružjem, dr. Mahathir je izgovorio i rečenicu koja danas zvuči proročanski: „Opijeni svojom snagom i trenutačnim uspjesima, oni su postali arogantni. A arogantni ljudi, baš kao i ljutiti ljudi, činit će pogreške, zaboravit će misliti“.

Nakon nekoliko dana iznenađenja, arogantni Zapad je zaboravio ovaj Mahathirov govor.

Bat Ye'or je pseudonim židovske autorice Giselle Littman, podrijetlom Egipćanke, koja se posvetila istraživanju dugoročnog i sustavnog panislamskog projekta podčinjavanja Zapada, prije svega Europe. U nekoliko knjiga pokazuje kako se preko sporazuma, rezolucija, deklaracija, konferencija, simpozija u sklopu UN-a, Vijeća Europe, EU-a i njihovih ekspozitura gradi sustav koji Mahathirovoj braći otvara put dominacije nad Europom, o europskom trošku. U njezinoj knjizi „Eurabia“, objavljenoj 2006. godine, programski govor dr. Mahathira na summitu OIC-a u Putrajayi zauzima značajno mjesto u tom projektu. Mahathirov govor dakako nije početak projekta, koji G. Littman prati već od osamdesetih godina prošlog stoljaća. On je samo motivacijsko podsjećanje sljedbenika na ciljeve i zadaće u sljedećoj dionici.

Ta dionica ulazi u završnicu ovih dana, dokumentom poznatim kao Marakeški sporazum. Ako potražite njegovo sadržajno i idejno ishodište, možete ga naći već u zaključcima Hamburškog simpozija o kulturnoj razmjeni i suradnji, odnosno u njegovim preporukama za integraciju migranata iz arapskog svijeta iz 1983. godine. U međuvremenu pokazalo se da taj model suradnje nije doveo do integracije arapskih migranata u zapadna europska društva, već u stvaranje njihovih geta, u koja su početkom ovog stoljeća, preko kulturne suradnje arapske države poslale svoje radikalne učitelje islama, koji su radikalizirali neintegrirana geta i uspjeli proizvesti strah. Masovna migrantska kriza i Marakeški sporazum kao okvir za rješavanje pitanja migracija znači podizanje projekta na višu razinu.

U međuvremenu, nitko u europskom političkom mainstreamu dakako nije uzimao ozbiljno ono na što je godinama, na temelju dokumenata ukazivala Bat Ye'or, već je to ovlaš odbačeno i prezreno kao kontroverzno. Za razliku od nje, nakon prve runde političke karijere dr. Mahathir postao je rado viđen gost i prijatelj mnogih europskih državnika, uključujući i bivšeg hrvatskog predsjednika Mesića. Kao što je točno predvidio: Europa je zaboravila misliti. Nametanjem političke korektnosti Europa si u sljedećem koraku čak zabranjuje misliti i govoriti, osim onako kako to dr. Mahathir želi.

No, Marakeški sporazum kao globalni normativni okvir i migranti pred vratima kao stvarnost ipak su, uz transatlantski poticaj, uspjeli probuditi dio političke Europe pa sve više država odustaje od sporazuma koji je programirani dugoročni okvir za dragovoljno podčinjavanje. Za razliku od svih članica EU-a u našem susjedstvu (Italija, Mađarska), uz rezerviranu Sloveniju, za razliku od članica EU sa sličnim povijesnim iskustvima (Austrija, Poljska, Češka, Slovačka, Bugarska), Plenkovićeva vlada ne želi početi misliti.

Nasuprot projektu koji je obznanio dr. Mahathir, s hrvatske strane stoje misaoni kapaciteti poput Čovićeve omladinke Željane Zovko, koja možda uistinu vjeruje, kao što govori, da je koautorica Marakeškog sporazuma. Dr. Mahathir se i nije morao mnogo truditi u osvajanju njezina uma i srca.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija