„Natrag ka samim stvarima“

Husserl ,Logička istraživanja“

Prije svega moramo utvrditi što je nacija i njezin odnos spram naroda. Prema Kantu mi razumijemo bića onako kako nam se pojavljuju. Pojava nekog bića je odlučna za njegovo razumijevanje. To razjašnjava fenomenologija, ontološka kao nauka o biću.

Fenomenologija je riječ sastavljena od dva dijela: fenomen (grčki fenomenai - pojava i logos – riječ, razum), a i čovjek kao i nacija su biće tj. fenomeni pa je fenomenologija kao filozofija ta koja im odgonetava smisao i svrhu. A nacija je taođer biće  Jer, ontološki nacija i narod nisu, a zatim i jesu isto u sintezi. Ontološka je razlika između Hrvata i Srba uzeti u svojem čistom prebivanju – onako „kako jest samo iz sebe“. A to što se iz sebe sama i na sebi ontologijski, fundamentalno fenomenološki prosuđujući postoji fenomenska razlika između dva nacionalna bića i bitka: hrvatskog i srpskog. Prema Heideggeru „Izraz 'fenomenologija' znači primarno jedan metodski pojam. On ne karakterizira neko realno Što predmeta filozofskog istraživanja, nego njegovo Kako“[1]. Taj izraz ima dva dijela: fenomen i logos pa bi fenomenologija bila znanost o fenomenima. A sam fenomen znači pokazivati se,  ono što se pokazuje, objelodaniti, iznijeti na vidjelo. „Otuda valja kao značenje izraza „fenomen“ zadržati: Pokazujuće – se –samo-po sebi“ , Ali to „pokazujuće se“ može biti pričin, kao ono što samo po sebi nije pa je to onda laž. Zato se razlikuje fenomen od laži. S druge strane fenomen se može pojavljivati i kao pojava koja samo nešto drugo najavljuje , nešto što je skriveno. Pojavljivanje je kao pojava uvijek najavljivanje nečega.

     Heidegger prihvaća značenje pojma logos u njegovom temeljnom značenju za govor kako su ga Platon i Aristotel razumijevali što je u kasnijim mnogim interpretacijama zamućeno. „Logos kao govor znači,…učiniti očitim ono o čemu „je riječ“ u govoru…. Logos daje da se nešto vidi (fainesthai), naime to o čemu je govor, i to za onoga tko govori (medija) odnosno za sugovornika“ .I jer on daje da se nešto vidi i logos može biti istinit ili lažan. Lažnost je ustvari varanje. Na primjeru suda. Heidegger pokazuje kako logos može biti i istina i laž.[2]

Dr. Petar Šegedin interpretirajući Heideggerov pojam fenomena kaže[3]: “Treba li bitak nepatvoreno iščitati na biću, (nap. u našem slučaju naciji) ono se mora samom pokazuje tako kako jest je fenomen. A fenomenu je svojstvena posve „prisna“ i nepatvorena očevidnost toga da jest to što jest. „… Fenomen je sebe-pokazivanje bitka bića.“ Fenomen se razlikuje od privida (pričina) i od pojave. Razlika između privida i pojave je u tome da je privid suprotan fenomenu, dok pojava nije. Privid se pokazuje kao ono što nije, što je laž. Pojave nije suprotna fenomenu ali ipak nije isto što i fenomen. Ona je „sebe- najavljivanje“. Fenomen je u pojavi imanentan. Ono što se ne pokazuje je skriveno i temelj je i smisao onoga što se pokazuje. Radi se o tomu da se pokazuje bitak u biću.

     Pojmu fenomen komplementaran je logos kao način očitovanja što se pokazuje samo po sebi. Ono o čemu se govori u njemu se pokazuje i pojavljuje, istinovanje se događa, izlazi iz skrivenosti u otkriveno. U govoru izlazi bitak bića na način na koji on istinski jest. Šegedin svojom interpretacijom proširuje značenje fenomena s formalnog i vulgarnog značenja do fenomenološkog…te govori o hermeneutici.

     Sve  u svemu za naše objašnjenje razlikovanja Hrvata i Srba po njihovom bitku važno je uočiti da fenomeni (nacije) i kao pojava i kao logos mogu biti lažni i kao oni koji pokazuju na svoju istinu. Kod toga je važno da ono zakriveno  istinito izrasta u vremenu i prostoru i da bi došlo do svojega očitovanja, svoje istine  mora proći taj put i dugo ostati zakriveno dok ne postane očigledno, aktualno i pokazano u svijetu kao ontički prepoznatljivo. Iz toga nije teško prepoznati da su Hrvati uvijek pokazivali svoju istinu i kao pojava i kao logos, dok su Srbi bili očitovani i u jednom i u drugom slučaju kao privid (pričin), kao laž. Istina Srba je laž već po bitku, po fenomenu. Privid kao laž je manipulatorski koristan, uspješan i svjetuje kao takav kod Srba najuočljivije u politici čega je bio svjestan i njihov poznati intelektualac Dobrica Ćosić (Gedža) kad je rekao da su Srbi sve što su tijekom povijesti postigli postigli lažju. Istina njihova bitka je laž i s takvim narodom se je teško boriti za sklonost svijeta jer lako uvjere svijet u svoju laž kao istinu. Tu dakle leži esencijalna, nepomirljiva razlika između Hrvata i Srba. Hrvati su i kao pojava i kao logos čisti fenomen istinosni koji se kao takav aktualizira u stanju ugroženosti – rat i druge ugroženosti. I u tome nema razlike između ustaša i partizana. Isti su po bitku. Otuda proistječe i razlika između Hrvata i Srba i u logosu, u riječi u jeziku, što je nužno  jer proizlazi iz opreke istine i laži.

     Tek usvajanjem ove fenomenske, fundamentalne bitkovne razlike (ispričane politološki) možemo ispravno i sa sigurnošću razumjeti nesvodljive, fundamentalne razlike između Hrvata i Srba na ontičkoj razini, najprepoznatljivije, kako smo rekli, u političkom životu.

     Bitak tj. Svijet, ili život kako ga se naziva u nefilozofskom govoru, svjetuje tako da je sklon propadanju, ali i kao fenomen, odnosno pojava mijenjati se i pervetirati u laž u zlo (hegemonizam, ekploatacija itd.) u neistinu i pokvarenost. On rado prihvaća i od pojedinih nacija takvu amoralnu pokvarenost. Zbog toga on u Srbima, u njihovoj lažljivosti i pokvarenosti susreće sebe, vidi sebe i rado ih u raznim političkim igrama i manipulacijama i ratnim sukobima s trećima prihvaća i to je velika prednost Srba pred Hrvatima. Jer Hrvati kao istinosni narod pokazuju svoj bitak i na ontičkoj razini, u životnoj empiriji i time otkrivaju svoju slabost.To je njegova naivnost jer kao vjernički katolički moralan narod lako postaje žrtvom srpskih i svjetskih laži i prijevara, pokvarenosti i pljačka i agresije pa gubi državni i nacionalni suverenitet. Da svijet tako svjetuje svjedoči nam i iskaz poznatog psihoanalitičara K. G. Junga koji kaže: „Postoji jedna američka izreka koja kaže 'U Americi dvije vrste ljudi imaju uspjeha: onaj koji nešto može i onaj koji se vješto pretvara da to može' t. j. privid je ponekad isto tako uspješan kao i stvarno djelo“[4]  Iako imaju bogato iskustvo o tome, Hrvati još uvijek nisu naučili, nisu postali svjestni toga, nisu se prilagodili takvom svjetovanju svijeta pa mu i dalja ostaju na raspolaganju kao moguće žrtve. Tako se  sudar sa Srbima i muslimanim  svodi na sudar sa Svijetom. Hrvatska je neprilagođena tim intrigama Svijeta. Bi li trebala?

     Hrvatska je neprilagođena pozitivnim promjenama svijeta. Suvremeni svijet se svakodnevno mijenja na empirijskoj razini, što Hrvatska prati, ali nedovoljno brzo i učinkovito pa i dalje zaostaje. Po tomu je hrvatski nacionalni karakter klasičnog, ne romantičnog tipa (po  u, odnosno Wilhelmu Ostwaldu)[5], inzistira i perzistira na tzv. trajnim vrijednostima kojih na ontičkoj razini, razini empirije nema u suvremenom svijetu. Hrvatska se mjenja ali je u tim promjenama spora, aljtava. Suvremeni svijet se informatički i digitalno nevjerojatno brzo i konstantno mijenja. Da kažemo samo na području gospodarstva, na području biznisa i razvoju usluga gdje se promjena događa na području digitalne transformacije je tako brza i pokretačka cijeloga društva.

Hrvatska se kao samostalna država uklopila u međunarodni sustav samostalnih država, sli se nije prilagodila moralu toga sustava koji počiva na prividu i laži, nepravdi i sili, razbojništvu, bezboštvu i razbludništvu.

II.

Pri ocjeni mentalnih etičkih i moralnih mana i vrlina pojedinih naroda vodili smo se mišljenjem Platona i njegova učenika Aristotela sve do Kanta i Hegela i Heideggera, pa ako hoćete i mnogih drugih filozofa, znanastvenika i umjetnika sve do danas. Zato ne sugeriramo Hrvatima da lažu i kradu iako bi im to koristilo u svjetovanju, nego im kažemo: Hrvati i dalje ne lažite i ne kradite jer vaša je misija misija istinoljubivog i nekoristoljubivog duhovnog i moralnog naroda, nego ne budite naivni i neoprezni. Jer, dobri, nelažljivi i nekradljivi narodi su kao i takvi ljudi pojedinci - žrtve onih lažljivih i kradljivih prevaranata. Nego vam kažem: Ne vjerujte Srbima ništa i nikad. Ne vjerujte Srbima ni kad vam darove nose, kako je to već rečeno za njima susjedni narod.[6]  (A, istina, možda je i suvišna opreznost na srpske prevarantske darove, jer oni nam nikad darove ni ne nose.) I stalno moramo imati na pameti lucidnu opomenu Mudraca,[7] Oca domovine Ante Starčevića Hrvatima: «Mi Hrvati imamo dvije narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: Mi svakome vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.» Stoga ona citirana latinska izreka je iskustveno provjerena kao istinosna i koje se treba stakno držati, a u prijevodu glasi: „Vjeruj, ali pazi komu vjeruješ“. Nije slučajno nego determinirajuće za hrvatski duh, za hrvatski mentalitet, da se moderna Hrvatska politički vodila s dva osnovna principa, dvije temeljne ideje: idejom pravde pravaške politike, idejnog čelnika te politike - Mudraca dr. Ante Starčevića, i idejom društvene pravednosti i mira te iskonske, stamene seljačke mudrosti hrvatskog seljaka i Hrvatske seljačke stranke njezinog idejnog čelnika i vođe, narodnog tribuna dr. Stipice Radića, i što se  i jedna i druga opirala ideji svetosti u politici koju je nametala Katolička crkva u Hrvata, iako su i jedan i drugi bili vjernici.

     Naime, istina je da je svetost jedna od konstitutivnih elementa hrvatskog Bitka tubitka, ali ona nema šanse u borbi za život i njegov opstanak na Zemlji jer je ona dogmatična i neprilagodljiva te stalno u sukobu sa svijetom. Pokorna je apsolutnoj istini i pravdi bez promjena i bez prilagođavanja pa zato gubi životnu bitku protiv prilagodljivosti ideja i djela čovječnstva koje počivaju na prividu, laži, krađi i bezvjerju. Iz ta dva praiskonska izvora hrvatskoga bitka transformirajući se proizišao je hrvatski svetac kardinal Alojzije Stepinac i mnogi drugi priznati i nepriznati hrvatski svetci i mučenici. Istina, hrvatska katolička crkva se prilagođava tehnološkom, znanstvenom i umjetničkom napretku, dakle onom što ne vrijeđa moral, vjeru, osnovnu krščansku dogmu, ali to, kako smo pokazali, nije dovoljno onomu svetovanju svijeta.

     Jedinstvo hrvatskoga bitka razbio je hrvatski komunizam na čelu s drugom Titom. To se dogodilo zahvaljujući stjecaju unutarnjih i vanjskih političkih okolnosti. Razbijanje se zbilo djelomičnom prilagodbom svijetu: lažju i prijevarom. Prilagodba je bila djelomična i privremena, ali s još uvijek tekućim negativnim posljedicama jer je Tuđman u vrlo važnom dijelu prihvatio tu Titovu prilagodbu. Prilagodba se zbila kao paradoks: onaj nagon za pravdu i socijalnu pravednost u II. sv. ratu je bio djelomično potisnut od komunističke ideje kao pervertirane kršćanske ideje koja je propovijedala kršćanske (katoličke) ideale mira, jednakosti i slobode svih naroda i svih ljudi, socijalne pravednosti za korist „malenih i siromašnih“. Tu katoličku (kršćansku) ideju komunizam je prijevarno pervertirao i prilagodio u komunističku kolektivističku ideju u korist siromašnog proleterijata. Prijevara je bila sankcionirana terorom i proganjanjem Hrvata. No, svremenom se ta ideja kao tobože soteriološka pokazala kao utopija, pa se hrvatsvo vraća svojim kršćanskim korijenima iako, kako rekosmo, mučno i s otporom..

     Narod je empirijska stvar, pojam sastavljen, stvoren kao agregat od pojedinaca – predmeta-ljudi. Pojam narod je pojam razuma, a ideja nacije je ideja uma koja se udružuje s onom razuma u sintezi da bi mogli djelovati i ostati ideal, Jest, nacija je tubitak bitka te sinteze po kojoj nastaje to biće.[8] Nacija je dakle transcedentalni pojama tek zatim empirijski pojam. Ona je sinteza to dvoje, to je njezina supstancija. Dakle pojam uma i razuma, duhovna i materijalna zajednica.

Međutim, kod sve važnosti nacije i nacionalnog identiteta postavlja se pitanje jesu li oni čovjekov krajnji duhovni i politički spoznajni i životni  domet? Jer ima pojava koje Smith razmatra pod naslovom „Dalje od nacionalnog identiteta“? Tu raspravu započinje tvrdnjom :

“Od svih kolektivnih identiteta danas zajedničkih ljudskim bićima, nacionalni identitet je možda najbitniji i najobuhvatniji. Ne samo da je nacionalizam, kao ideološki pokret, prodro u svaki kut planeta; svijet je, prije i iznad svega, podijeljen na „nacionalne države“ – koje tvrde da su nacije – a nacionalni identitet svagdje okosnica ponavljanja kampanje za narodnu suverenost i demokraciju, kao i podloga ekskluzivne tiranije, koju ona ponekad rađa…“[9] Drugi identiteti kao što su spol, rasa i vjera mogu mu konkurirati, ali mu ne mogu ni oduzeti ni umanjiti moć. i istisnuti ga. Nacionalizam je sveprisutan i sve prožimajući i u biti živimo u globaliziranom nacionalizmu, On je prisutan u kulturi, u društvenim strukturama u političkom i gospodarskom životu. On je jedini izvor međunarodne legitimiranosti država. Kao pokreti konkuriraju mu supranacionalizam, regionalni i federalni sustavi. No i oni su nemoćni da bi istisnuli nacionalizam. (Za nas je to važno jer pošto se sve više uviđa da EU ima sumnjivu budućnost, oživljava se ideja Balkana kao regionalne zajednice.) Najveći neprijatelji nacionalizma su liberali i komunisti (marksisti), u promidžbi postnacionalnog (i nadklasnog) svijeta. ali mu u praksi nisu mogli nauditi, a to dokazuju bivši komunistički režimi. Ni ideja multinacionalnih zajednica ne uspijevaju – najbolji dokaz je propast Jugoslavije, ali je dobar primjer i SSSR-a i Švicarska. To je ujedno dokaz da je Svijet proizvod subjektiviteta.

     Nacije daju i emocionalni pogon svijesti o svojoj izabranosti. Pa se i nacije stvorene od raznih etnija, kao SAD, proglašavaju „izabranim narodom“ u Novom Jeruzalemu. To je bio anglo-američki mit. SAD su inače primjer teritorijalnog etniciteta. Posebno je pitanje EU kao nadnacionalne zajednice. Kako je poznato De Gaule je bio protiv teorija o EU kao nadnacionalne zajednice, On je to izražavao formulom o Europe des patries od  Urala do Antlantika (isključujući Britaniju) . Pa ni SSSR nije uspio stvoriti Rusiju kao nadnacionalnu zajednicu.Što se tič EU dakle postoje zastupnici stajališta da u njoj nacije gube suverenitet i drugi koji su protiv toga. I ovi drugi pobjeđuju. Ne odustaju ni od vojnog niti kojeg drugog suvereniteta, pa EU nema obilježja ni „naddržave“ niti „nadnacije“, jer nije izgrađena europska nacionalna svijest.  Pa i vojni blokovi nastali poslije II. sv. rata, kao ni transnacionalne  gospodarske korporacije,  ni telekomunikacijski sustav koji je zahvatio cijeli svijet ništa ne oduzima snazi i privrženosti naciji. Posebno bi se očekivalo od postmoderne kulture da bude kozmopolitiska, ali kad se analizira ta nova globalna kultura ustanovljuje se, da je izmišljena i eklektična bez prave ljudske dubine, umjetna, fluidna i bezoblična. Jer ne postoji globalni identitet.

U EU se obnovila doktrina ograničenog suvereniteta, To je nužno za višenacionalne zajednice i teorijski ne mora nužno biti zlo kao što je ta doktrina izazivala i bila u SSSR.u i Jugoslaviji. U EU se taj položaj država u stanju ograničenog suvereniteta opravdava demokracijom, što opet ne može uvijek biti opravdanje, jer i demokracija se u više slučajeva služi hegemonijom i nasiljem.[10] Pogotovu se traži oprez od hegemonije kad se traže uvjeti za članstvo koje pojedine države nužno prisiljava na stanovita ograničenja suverenosti. To ne može biti politički ideal. Politički ideal je harmonija u zajednici država postignuta suglasnošću, a ne centralističkom jednoglasnošću[11] niti EU prvog i drugoog i n-tnog razreda. EU treba biti mnogo više nego zajedničko tržište.[12] Iz tih hegemonističkih pretenzija nekih članica EU (Velike Britanija prije svih) bilo je sasvim opravdano očekivati otpor nekih država toj politici pa je razumljivo i opravdano političko ponašanje Mađarske, Poljske i dr.

Ima nešto, po Smithu, što nacionalnom identitetu daje nenadmašivu prednost: kad se identificiramo s nacijom postajemo - besmrtni. Poslije nas nastavlja živjeti naša nacija, i mi s njom čiji smo dio pa smo besmrtni. I drugo, nacija može ponuditi svoju budućnost herojsku kao i prošlost što nam podiže dostojanstvo. I treće, nacija promiče osim jedinstava i nacionalno bratstvo svih nacionika, dakle ljubav. Nacionalni osjećaji se osnažuju raznim oblicima ceremonija i slavlja posebno slavlje mrtvih i zaslužnih. U svezi s poviješću zanimljiva je tvrdnja Smitha: „U Istočnoj Europi početkom modernoga doba, na primjer, mogli smo naći naročite etnije, kao što su Poljaci, Mađari i Hrvati u njihovim povijesnim državama, s dugom i bogatom poviješću, pa onda potopljene etničke zajednice, poput Srba…“(str.253). (Dakle svjetska znanost priznaje da je hrvatska etnija povijesno stara).

Toj nacionalnoj sveprisutnosti i prožimnosti doprinose i geopolitički i gospodarski čimbenici. No, pritom treba reći da kapital i nacija idu odvojeno, iako sporadično se i dodiruju i potpomažu. A i prije kapitalizma i buržoazije postojala je etnička zajednica pa i nacija, jer su naciju najprije činili monarh i aristokracija. Što se tiče države ona je mogla snažno (u određenom modelu nastanka nacije) djelovati na nastajanje i status nacije i stvaranje „nacionalne države“. Ispitivanje nacionalizma iznad nacija su hipotetske pretpostavke s malim ili nikakvim perspektivama za ostvarenje. Svi tzv. panpokreti od jugoslavenstva, panturkizma, panarabizma, pangermanizma, pantalijanizma, panafrikanizma do panlatinskog amerikanizma i dr. su propali. Zato bi ovo razmatranje mogli zaključiti s ovim Smithovim stajalištem:

„Danas je nacionalni identitet glavni oblik poistovjećivanja s kolektivom. Kako god se pojednci odnosili prema tome, on predstavlja dominantno mjerilo kulture i identiteta, uključujući načelo vladavine i najvažnije žarište društvene i gospodarske djelatnosti. Privlačnost nacije i nacionalizma je globalna, (spac. naše), nema te oblasti u kojoj ne izbijaju etnički protesti i nacionalistički ustanci. Hvaljena ili grđena, nacija maločime pokazuje da je nadiđena, a za nacionalizam se ne bi reklo da iole gubi svoju ekplozivnu moć i značenje u narodu“ (Smith, st.261-262)

 

Dr. sc. Petar Vučić

 


[1] . Martin Heidegger, Bitak i vrijeme, Naprijed, Zagreb,1985. str. 30.

[2] Isto str. 31-38.

[3] Dr. Petar Šegedin, Svjetovanje svijeta, u Bitak i vrijeme, Interpretacije, Zbornik radova, Matica Hrvatska, Zagreb MMXIII, str. 33-

[4] . Karl Gustav Jung, Psihološki tipovi, Matica srpska, Beograd 1977, str. 209.

[5] Wilhelm Ostwald, Grosse m.a:ner, Biografije, Njemačka

[6]  „Ne vjeruj Danajcima (Grcima) ni kad ti darove nose“. Stih iz Vergilijeve Eneide. A izrekao ga je i Cezar pri ulasku u Italiju.

[7] :Prema Gadameru ta stara riječ Mudrost nije posljednja visina znanja nego je to znanstveno znanje. Gadamer IM.

[8] .“To biće, koje smo uvijek mi sami i čiji bitak može, pored ostaloga, biti zapitivanje, terminološki zahvaćamo kao tubitak“,“Znanost kso ponsšsnje čovjeka jesu način bitka tog bića (čovjeka).To biće zahvaćamo terminološki kao tubitak“.Martin Heidegger, Bitak i vrijeme, Naprijed, Zagreb 1985. str. 7. i 12.

[9] . Anthiny D, Smith, Nacionalni identitet, Beograd, Čigoja štampa,1998. str.323,

[10] .Kao primjer služenja demokracije nasiljem (i razlikovanje od republike koja se drži legalitetata), često se navodi primjer sudbine Isusa Krista: „Republika, oblik rimske vlasti, „oprala je ruke“ pošto je ustanovila da Isus nije kriv ni po jednoj optužbi, te ga je predala u ruke „demokraciji“ koja ga je potom razapela“. Ralf Epperson, Nevidljiva ruka. Povijest zavjere, Cipetić d. o. o. Kastav,2002. str. 38.

[11] Alain Finkielkraut, Kako se to može biti Hrvat, Ceres, Zagreb, 1992. str. 10.

[11] Fienkelkraut, isto,40