Hrvatska kao država uistinu nije osuđena za udruženi zločinački pothvat progona Muslimana/Bošnjaka u BiH. Jer Haaški sud uistinu nema mandat suditi državama. Hrvatska također nije osuđena za agresiju na BiH. Jer Haaški sud uistinu nema mandat suditi za agresiju. U posljednjoj presudi Haaškog suda protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Čorića i Berislava Pušića Hrvatska je samo p(r)okazana kao ne-država.

Zašto ne-država? Pa zato što se samo ne-državi može dogoditi da međunarodni sud njezinim državljanima sudi po pravnim standardima koje ne primjenjuje ni na koga drugoga. Riječ je o tzv. trećem obliku udruženog zločinačkog pothvata, koji je po svome pravnom rezonu vrlo blizak boljševičkim revolucionarnim sudovima, jer potpuno kolektivizira krivnju i suđenje čini suvišnim.

Samo tako se mogao presuditi svehrvatski UZP, iako su baš u vrijeme njegova presuđenog trajanja, od srpnja do studenog 1993. godine, „oslobodilačke“ snage A BiH, potpomognute stranim islamskim borcima mudžahedinima, bile u velikoj ofenzivi u središnjoj Bosni i Hercegovini, nastojeći prodrijeti dolinom Neretve do jadranske obale i „osloboditi“ taj prostor od „okupacijskog“ hrvatskog stanovništva, počinivši pritom niz brutalnih zločina, uključujući i one obredne.

HVO ih je uspio u tome spriječiti i zato mu je suđeno kao - okupacijskoj vojsci. Kada bi Hrvatska uistinu bila država, a ne ne-država, onda joj se ovakva presuda ne bi mogla dogoditi. Država Srbija je, primjerice, iz svih optužnica protiv Srba nakon 2002. godine, kako za zločine u Hrvatskoj, tako i za zločine u BiH, uspjela izbaciti kvalifikaciju „međunarodnog oružanog sukoba“. I zato se danas službeni Beograd podsmjehuje službenom Zagrebu kao osuđenom agresoru.

Upravo u tom se razdoblju ne-država Hrvatska osobito trudila, s najviših institucionalnih adresa, dokazati da je bila agresor na BiH: od političkih deklaracija i dostave dokumentacije, preko potpune paralize institucija u zaštiti državnog interesa, u prvim redu DORH-a i obavještajne zajednice. Da se je Hrvatska u proteklih dvadesetak godina ponašala kao država, a ne kao državna ljuštura izbušena bivšim jugoslavenskim tajnim službama (personificiranim u KOS-u), onda ovakve presude nikada ne bi ni bilo. No ostavimo sada prošlost. Okrenimo se sadašnjosti i budućnosti.

Kada bi današnja Hrvatska funkcionirala uistinu kao država, a ne kao nedržavna ljuštura, onda bi joj ovakva presuda bila nelagoda, ali ne nepremostiva. Nelagoda bi bila jer će je ne samo bošnjačko, već i srpsko vodstvo nastojati iskoristiti za ostvarenje svojih političkih ciljeva, preko suđenja za ratne zločine u BiH.

Završni politički obračun s Hrvatima u BiH preko suđenja za ratne zločine pred bosanskohercegovačkim sudovima već je pripremljen kroz dosadašnja suđenja: Hrvati se tretiraju kao agresori i u odnosu na Bošnjake i u odnosu na Srbe (međunarodni oružani sukob), cilja se na zapovjedni kadar, a ne na počinitelje, model udruženog zločinačkog pothvata iz presude Prlić i ostali samo će olakšati nakane.

Zato je realno očekivati, možda već oko Božića, novi val optužnica protiv zapovjednika HVO-a za mostarsko područje, ali i prvi val optužnica za završne operacije HV-a i HVO-a protiv srpske vojske Maestral i Južni potez u jesen 1995. godine, na kojima već dva desetljeća srpske službe nastoje optužiti cijeli zapovjedni vrh HV-a i HVO-a, na čelu s Antom Gotovinom i Damirom Krstičevićem.

U sadašnjosti, hrvatska se državna politika nalazi u okolnostima vrlo usporedivim s onima u jesen 1993. godine, kada je završna podjela karata u BiH bila na vidiku, srpsko-muslimanski politički dogovor na pomolu, a Hrvatska pred slomom i to još s atributom agresora i pod prijetnjom sankcija.

Danas je opet na vidiku nova podjela karata na Balkanu, sa BiH kao središnjom točkom i povratkom SAD-a na političku scenu. Hrvatska je politički iznimno oslabljena i ovom presudom, ali i sustavnim potpirivanjem drugih susjedskih sporova, opstanak Hrvata u BiH je upitan, hrvatsko članstvo u EU-u i NATO-u neiskorišteno. Nastavi li se politički ponašati kao ne-država, Hrvatskoj je otvoren put u balkansku zajednicu, a ratnim zapovjednicima u srpske i bošnjačke zatvore.

Takvu budućnost još uvijek može spriječiti – Hrvatska koja se ponaša kao država. U sličnim i zbog rata težim okolnostima 1993. godine Tuđman je učinio zaokret potraživši strateško partnerstvo sa SAD-om i jačajući Hrvatsku vojsku. Premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović (ako se mogu dogovoriti) danas to mogu učiniti pokazujući da Hrvatska uistinu želi biti strateški partner SAD-a na Balkanu. To, među ostalim, znači da je LNG na Krku već trebalo dovršiti.

A ne se igrati balkanskih trgovaca obećanjima. Drugo i jednako značajno je jačanje hrvatskih državnih institucija – iznad svega pravosuđa i obavještajne zajednice. A jačanje može početi upravo njihovim čišćenjem od supočinitelja u montiranom udruženom zločinačkom pothvatu. Bez obzira jesu li to činili svjesno ili nesvjesno, zbog potkapacitiranosti, zbog vlastitog ili obiteljskog dosjea u Beogradu, Sarajevu i Banjoj Luci… Bez takvog državnog zaokreta – budućnost je u istočnom koruptivnom klupku.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija