Bošnjački junački napjevi o neprijateljskom pelješkom mostu, uz prateću bajku o velebnoj bošnjačkoj luci u Neumu, koji ovih dana dolaze iz samog vrha Izetbegovićeve SDA, nisu tek uobičajeno ljetno stranačko pokazivanje mišića. Iako i toga ima.

Nije to niti samo umjetno konstruiranje spora s bošnjačke strane, da bi se zamutio onaj veći spor, a to je promjena izbornog zakonodavstva, kako bi hrvatski narod u BiH ponovno mogao konzumirati ustavom zajamčenu konstitutivnost. Iako i toga ima.

Svaki put kada se u bošnjačkoj politici obnovi bajka o velebnoj luci u Neumu, ona je nužno povezana s regionalnim geopolitičkim pozicioniranjem – i Hrvatske i Hrvata u BiH i Bošnjaka u BiH. I uopće nije neozbiljna, ma koliko to na prvi pogled izgledalo.

Sjećam se kada se prvi put na pregovaračkom stolu našao zahtjev za bošnjačkim izlazom na more s lukom u Neumu. Bilo je to ljeti 1993. godine, dok je na meniju Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji bila koncepcija BiH sastavljene od triju republika – bošnjačke, srpske i hrvatske. Tadašnji bošnjački vođa Alija Izetbegović tražio je za bošnjačku republiku izlaz na more u Neumu s pravom izgradnje luke.

Tuđman nije na to pristajao znajući da bi time za Hrvatsku bila izgubljena južna Dalmacija te da bi u tadašnjoj konstelaciji snaga (četvrtina Hrvatske okupirana) to značilo povratak u neku novu inačicu Jugoslavije. Znao je, kao i svi za stolom da se u neumskom zaljevu ne može izgraditi nikakva ozbiljna luka.

No znao je također i da Izetbegović samo kupuje vrijeme dok istodobno velikom ofenzivom Armije BiH, kasnije poznatom kao Neretva 93, nastoji osvojiti izlaz na more. Ali Izetbegović je tad imao toj koncepciji sklone europske saveznike za kupovinu vremena dok dovrši ofenzivu, pa je ekspertna inženjerska skupina iz zapadnoeuropskih zemalja izišla na teren kako bi dobro izmjerila neumski zaljev i napravila elaborat o izvedivosti luke. Naravno da je nalaz bio negativan.

Pa su onda išli mjeriti u donjem toku Neretve, kod Višića. Ništa ni od toga. Ali bošnjačka Armija BiH ipak nije stigla do mora pa je plan privremeno zaustavljen i odgođen.

Sljedeći, ovaj put mirnodopski pokušaj bošnjačkog ovladavanja Neumom i ostvarenjem izlaska na otvoreno more dogodio se 1999. godine, kada je neopreznoj (?) hrvatskoj komisiji za granice netko uvalio falsificirani dokument, temeljem kojeg su poklonili BiH vrh poluotoka Kleka i otočiće Veli i mali Školj te su iscrtali morsko razgraničenje na štetu Hrvatske, a blisko bošnjačkim željama. Tuđman je čak potpisao taj sporazum, no nakon toga je primijećena podvala pa on nije nikada ratificiran.

Ali, baš kao i Slovenija, i bošnjačka će strana taj potpis nastojati iskoristiti kao svoju prednost. To više što su dosad već razvili cijelu izmišljenu povijest bošnjačke pomorske tradicije, napravili o njoj monografije, osnovali svoje pomorsko društvo...

Uz tu ideološko-povijesnu komponentu, mirnodopsko sredstvo osvajanja oduvijek većinski hrvatskog Neuma postala je kupnja zemlje, uz asistenciju bogatih prijatelja iz islamskih zemalja. Izgradnja pelješkog mosta od samog je početka bila crvena krpa toj bošnjačkoj pomorskoj ambiciji. No s dolaskom na vlast Milanovićeve Kukuriku koalicije, i u Zagrebu su naišli na saveznike.

Zoran Milanović je 2012. godine umalo pokrenuo ratifikaciju štetnog sporazuma o razgraničenju, napravljenog na falsifikatu, Vesna Pusić je umalo uvela tadašnje bošnjačke lidere (Zlatko Lagumdžija) da u EK-u suodlučuju o tome kako će se Hrvatska povezati sa svojim jugom. Projekt pelješkog mosta su nastojali zaustaviti – kao HDZ-ov projekt.

A inovativni Siniša Hajdaš Dončić je predlagao izgradnju koridora u zaleđu Neuma umjesto mosta. Hrvatski strateški interes tada su spasili eksperti Europske komisije, koji su baš onako ekspertno izmasakrirali Hajdašove nebuloze s koridorima predloživši most kao najbolje rješenje. “Koridor”, među ostalim, nije mogao udovoljiti uvjetima schengenskog sporazuma. Tako je schengenski sporazum zapravo spasio projekt pelješkog mosta.

Jer on ne osigurava samo teritorijalno povezivanje Hrvatske, već i teritorijalno povezivanje EU-a.

Ulaskom Crne Gore u NATO most je dobio još jednu komparativnu prednost – teritorijalno povezuje članice NATO-a uz istočnojadransku obalu. Stoga ne čudi da su s najavom početka gradnje ponovno iz bošnjačkog političkog vrha krenuli pučki napjevi o nelegalnosti mosta i obnovljene bajke o neumskoj luci.

No nije tu riječ samo o ostvarenju bošnjačkih pomorskih ambicija, već i o širem regionalnom pozicioniranju. Naime, bez pelješkog mosta Hrvatska ne može računati s ulaskom u schengenski prostor, što je čini sigurnosno ranjivijom i bližom balkanskom regionu, a udaljava je i od stare Europe i od tzv. nove Europe koja se okuplja oko inicijative Baltik-Jadran.

Pozitivno je u takvim okolnostima da premijer Plenković nema nikakvih dvojbi o značenju i realizaciji projekta mosta. Ali ne treba sumnjati da će naši susjedi pomorci činiti sve da barem uspore izgradnju.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija