Umro je Fidel Castro, kubanski revolucionar i vođa. Putin mu je jako zahvalan, a ni mi nismo ravnodušni. Rečeno je kako je za svoje polustoljetne vladavine ostavio dubok trag u kubanskoj, pa i u svjetskoj povijesti. Bogme i jest, umalo nije zametnuo svjetski rat, pretvorio je državu u rezervat divljih i gladnih zvijeri, a narod u taoce vlastite neograničene moći, progonio i ubijao ljude, suspendirao građanska prava, zabranjivao mišljenje i vjerovanje.

Pa ipak, mnogi mu se dive. Mnogi na Kubi s nostalgijom govore o vremenu koje polako prolazi, ali još uvijek traje, kad nitko nije imao ništa i kad su u toj ništavnosti svi bili jednaki. I onaj primitivni čovječuljak iz lože zagrebačke Arene veli kako ga je vijest pogodila posred srca te da je izgubio svog drugog oca. Nasilnici lako postaju heroji. Idoli se klešu od kamena i ništa im ne može nauditi, nikakve činjenice i nikakva stvarnost.

I mi imamo svog Castra, svog idola koji je duboko urezan u srca jedne fanatične manjine. Najljepši zagrebački trg i dalje, skoro će biti četrdeset godina, nosi njegovo ponosno maršalsko ime. Možda je u kasnim godinama bio neka blaža varijanta kubanskog diktatora, ali on je, ili u njegovo ime, svejedno, ubijao, i to masovno, zatvarao i progonio, zabranjivao i pušio kubu. U Kumrovcu mu svake godine slave rođendan, u pariškom veleposlanstvu zasjala je njegova bista, on je moralna vertikala glavne oporbene, do jučer vladajuće stranke.

Evo i Tvrtko Jakovina, puno producirani povjesničar s jakim ideološkim nabojem, priznaje da je Josip Broz Tito bio zločinac, ali što to ima veze. Bio je on, kaže Jakovina u nastavku i ne bez simpatija, kompleksna ličnost i njegova će popularnost, veli, rasti. Kompleksna ličnost? To je isto Miljenko Jergović ustvrdio za Dražu Mihailovića. Pa zar i Ante Pavelić nije bio kompleksna ličnost?

Jedini simbolički odmak od Tita i titoizma napravila je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović uklonivši njegovo poprsje iz svojeg ureda. Ali ne da ga Davor Bernardić, koji je rođen iste godine kad mu je uzor umro, nova ljevičarska zvijezda koja neodoljivo podsjeća na ambiciozne i pune sebe nekadašnje aktiviste socijalističke omladine. Kaže, zaboravit ćemo prošlost, ali Tita ne.

Njegov vjerni pandan zdesna Andrija Mikulić fingira kad inicira u Gradskoj skupštini promjenu naziva trga, svjestan da inicijativa neće proći.

Eto, što možemo, mi smo pokušali, mi nismo krivi. Nije li, međutim, njegova stranka na vlasti u državi? Od puke deklaracije koja osuđuje oba totalitarna režima, trebalo bi i moglo bi se, ako se hoće, krenuti prema zakonu koji bi zabranjivao isticanje svih simbola i ličnosti ta dva totalitarizma, zar ne?

 

Josip Jović / Slobodna Dalmacija