Treba pomoći HDZ-u da ustroji vladu i na taj način spriječi nepotrebno opetovanje izbora, preko kojih bi bila otvorena vrata Milanoviću i jugokoministima da u sljedećem razdoblju doista potpuno unište hrvatsku državu

Kolikogod to izgledalo čudnovatim vodeće zemlje Europske unije (Njemačka, Francuska i Italija) imaju potpuno drukčiji pogled na europsku političku budućnost od svoga glavnog NATO saveznika - Sjedinjenih Anmeričkih Država. Nasuprot američkoj vojnoj zaštiti baltičkih država - Estonije, Letonije i Litve te Pojlske od možebitne ruske agresije poput one u Ukrajini, politika europskih država, a ponajprije pruskoga Berlina vodi se interesima gospodarstva na štetu nacionalnih sloboda pojedinih europskih naroda.

To je najbolje nedavno ilustrirala njemačka kancelarka Angela Merkel izjavivši kako se Rusija korak po korak približava europskom gospodarskom prostoru pa bi se zahvaljujući tomu mogla pojaviti "jedinstvena gospodarska zona od Lisabona do Vladivostoka". U svjetlu svojevrsnoga sukoba europske (prusko-franačke) politike približavanja Rusiji s američkom politikom zauzdavanja agresivne ruske politike potaknut je i cijeli niz političko-informacijskih operacija protiv država koje se nalaze na uspravnici Baltik-Jadran, kako bi se s jedne strane uz militantne prijetnje iz Moskve i s druge političko-gospodarsko potkopavanje iz Bruxellesa i njegovih uprvljača oslabile državnosti i vlade Poljske, Češke, Slovačke, Madžarske, a sad već i Hrvatske. Iz Berlina, Bruxellesa i Pariza skaču odmah na stražnje noge na svaki pokušaj legitimno izabrane poljske vlade da učvrsti međunarodni položaj svoje države te ju na unutarnjoj razini što znatnije stabilizira, kako bi mogla u nepovoljnijim okolnostima izbjeći sudbinu podjele zemlje iz 1939. nakon njemačko-sovjetske agresije i likvidacije časnika u Katinskoj šumi.

Ta proruska europska politika, kojoj smeta prevlaka od Baltika do Jadrana, sve se znatnije zauzima za integraciju balkanskih država pod vodstvom Beograda, koji u Bruxellesu slovi i kao svojevrsna ispostava Putinove politike na Balkanu. Upravo zato se vode pririvene, tajne, a sad već i javne oprecije protiv hrvatske države i njezine vlade na čelu s Hrvatskom demokratskom zajednicom. Već na početku mandata, odmah poslije poraza neokomunista Zorana Milanovića, koji je politiku stvaranja pakla u Hrvatskoj očito uskladio s inozemnim, odnosno bruxelleskim (prusko-franačkim) krugovima, formirana je Vlada koja je u samoj sebi bila podijeljena. Naime, bijaše to vlada koja je jednim svojim dijelom bila vlast (HDZ) bez ikakve moći, a drugim dijelom oporba (MOST) s nevjerojatnom količinom moći. Upravo je taj oporbeni dio vlade, vjerojatno na mig iz Berlina, podupro paloga anđela Zorana Milanovića, koji je zbog navodne afere o sukobu interesa obitelji Karamarko, inače objavljene u medeijima, zatražio raspravu o povjerenju prvom potpredsjedniku Vlade.

Ne ulazim u pitanja možebitnoga sukoba interesa, o čem će ionako svoj pravorijek donijeti danas ili sutra određeno Povjerentsvo, ali ako je i u vladajućem dijelu bivše Oreškovićeve vlade bilo ministara koji su narušavali strateške američko-hrvatske odnošaje, onda su oni, bez obzira na daljinsko upravljanje s psihijatrom Božom Petrovim, najodgovorniji za sadašnje jadno stanje u državi. Kako to još uvijek ne znamo, začuđuje da su se u bitci protiv Karamarka na istoj strani s Milanovićem našli i pojedini članovi HDZ-a, koji su samo prije mjesec-dva dana za svoga predsjednika izabrali nikoga drugog do li Tomislava Karamarka.

Zauzimajući Milanovićevo stajalište prema Karamarku oni ne pomažu samo da se ovaj boljševički i već pali anđeo ponovno vrati u Banske dvore, nego dovode u pitanje i sam opstanak HDZ-a kao jedine stranke koja još uvijek može okupiti sve državotvorne političke snage za obranu opstojnosti neovisne hrvatske države. Ne radi se ovdje o nikakvoj patetici, jer uostalom, sadašnji HDZ nije ni sjena onog Tuđmanova HDZ-a iz devedesetih godina, kad se stvarala, branila i oslobađala Hrvatska. Radi se zapravo samo o čitanju ozbiljnih političkih poruka i silnica koje nam stižu iz bliskoga inozemstva, a koje bi nas poput francuskoga pisca Alaina Finkielkrauta, pokušale prisiliti da veličamo vlastita samosmaknuća u maniri najkravijih jugokomunističkih zločinaca.

Zato ni jedan pojedinac, ma koliko bio istaknut i važan, nije, niti može biti vrjednije od cjeline - bilo da se radi o opstanku države ili pak njezinu političkom okviru - stranci - koja je još uvijek u stanju oko sebi držati državotvorne silnice i braniti nacionalnu slobodu, demokraciju, osobna te kolektivna prava. Zato treba pomoći HDZ-u da ustroji vladu i na taj način spriječi nepotrebno opetovanje izbora, preko kojih bi bila otvorena vrata Milanoviću i jugokoministima da u sljedećem razdoblju doista potpuno unište hrvatsku državu.

 

Ivan Svićušić