Nakon dostojanstvene mise i komemoracije održane u subotu 16. svibnja u Bleiburgu o 70. obljetnici bleiburške tragedije, na kojoj se okupilo oko 50 tisuća Hrvata, oglasio se SDP-ov šef Odbora za Ustav, Peđa Grbin, i potpuno trijezan izjavio kako se na Bleiburgu ne odaje počast žrtvama već se žaluje za propalom NDH.

Sad, ako je Peđa prije godinu dana za sebe mogao, nakon što je u jednom pulskom noćnom klubu okupirao šank urličući Thompsonove Čavoglave, grlio bocu i okupljene muškarce oko sebe, psovao sve živo, izjaviti kako je on pijana budala, možda bi i ovu izjavu o Bleiburgu trebalo uzeti s malo opreza, kad ne bi znali kako su vrli drugovi dokinuli saborsko pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom.

Osobno sam bio na navedenoj misi za sve žrtve Bleiburga - grada olova, koji je također zajedničko ime za stotine tisuća izdanih, prodanih, poniženih, na najgrozniji način mučenih i pobijenih muškaraca, žena i djece svih uzrasta i životnih sudbina, svjetonazora i narodnosti, a najviše Hrvata i civila...

Kad je na početku misnog slavlja kardinal Josip Bozanić okupljenom mnoštvu poručio kako ih ima puno na Bleiburškom polju, dodao je uz to da zamisle koliko ih je tek bilo u svibnju 1945. i pozvao na molitvu za sve stradale u bleiburškoj tragediji te otklon od ideologija zla dvadesetog stoljeća: fašizma, nacizma i komunizma. Posebno me impresionirao velik broj mladih ljudi koji su u sabranosti molili za svoje pretke čija je žrtva ugrađena i u današnju slobodnu Hrvatsku.

U istraživanjima pokolja poslije Drugog svjetskog rata, dr. Zoran Božić objavio je prije nekoliko godina kako je Josip Broz Tito u nedjelju predvečer 20. svibnja 1945. nenajavljeno u pratnji generala Aleksandra Rankovića i Koste Nađa ušao u Varaždin i obratio se građanima, koje su partizani strojnicama i bajunetama natjerali na Kapucinski trg. U svom govoru održanom u pripitom stanju (ala Peđa) izjavio je da je "došao obići jedinice Jugoslavenske armije koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom... koji će svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame."

Partizanski je tisak pisao kako je Tito 28. svibnja otišao iz Zagreba u Ljubljanu, gdje je istog dana održao brojno posjećen govor. U njemu se neuvijeno i pobjedonosno pohvalio: "Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko smo zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde".

Stoga je više nego dobro što je nakon obljetnice u Bleiburgu HDZ-ov predsjednik Tomislav Karamarko jasno označio, po zapovjednoj odgovornosti, ulogu JBT-a u bleiburškoj tragediji. Godinama su, a čine to i danas, navodi se u posljednjem "Mihovilu", glasilu Šibenske biskupije, "antifašisti" branili Tita tvrdeći da on nije znao što se događalo na Bleiburgu. Čak je i sam Josip Broz, prema svjedočenju Miroslava Krleže, rekao da je morao "pustiti Srbe da se izdovolje".

Prema svjedočenju borca pratećeg bataljona, Franca Sečena, na putu za Ljubljanu JBT je obišao stratište u rudniku Barbarin rov (Huda jama) na brdu iznad Laškog i stratišta u Trbovlju, gdje je "izrazio zadovoljstvo metodologijom ubijanja". To je mogao izreći samo đavoljski nadahnut, poput nekih koji ironično čestitaju luzerima dan pobjede, koji je označavao početak hrvatske kalvarije. Ona je svoj vrhunac imala u Vukovaru koji je razarala JNA pod zvijezdom petokrakom, ali je i okončana u Kninu kad je poražena velikosrpska okupatorska politika. Jer na kraju se pobjednici broje!

 

Ivan Ugrin