Za poduhvat ovih dimenzija normalno je očekivati da se kvalitetnom analizom hrvatskoga školstva ustanovi postojeće nedostatke i zatim uočene probleme rješava. Umjesto toga tekst „Okvir nacionalnog kurikula“ iskače kao da se nalazimo u intelektualnom vakuumu na način: „Deux ex machina“. To je pak u potpunoj suprotnosti s tezom iz „Okvira“ da predstavlja kontinuitet u razvoju.

Hrvatsko školstvo u ovom je trenutku opterećeno brojnim jasnim problemima, među kojima su najvažniji: ponižavajući materijalni položaj edukatora, ponižavajući stupanj ugleda profesije i povezano s time slabi izgledi da bi se u budućnosti moglo regrutirati kvalitetne i optimizmom nabijene mlade kadrove. Umjesto toga na veliko se bubnja praznim argumentima velikih brojeva: koliko je stranica napisano, koliko je ljudi sudjelovalo. Ukratko, najveće, jasne i gotovo svakom poznate probleme školstva jednostavno se ignorira.

Duboka upitnost Ekspertne skupine

Površni pogled na sastav Ekspertne skupine nalazi da su, od ukupno 7 članova, voditelj i još dva člana zaposlenici „Instituta za društvena istraživanja“ (institucija jasnoga ideološkoga predznaka dok iz instituta „Ivo Pilar“ komplementarnoga svjetonazora nema predstavnika)! Ostali nisu povezani s ključnom problematikom sadašnjega razvojnoga trenutka, onom STEM-područja![1] Ni za taj ostatak ne može se reći da bar predstavljaju ukupne društvene znanosti. Dodatno je zabrinjavajuća odsutnost predstavnika „realnoga svijeta“ kao što su ekonomija, proizvodnja…

Knjiga voditelja projekta „Science and Religion in Croatian Elementary Education“ (Inistitut za društvena istraživanja, 2013.), koja se podudara s nazivom njegova doktorata, nije ideološki neutralna. Naime, planetarno gledajući, za odnos religije i znanosti postoji više renomiranih pristupa. Danas je samo u našoj sredini komunističkom tiranijom nametnuto gledište o sukobu religije i znanosti. Na University of Cambridge, gdje je dr. sc. Jokić doktorirao, svjetski je poznati fizičar i teolog John Charlton Polkinghorne. On čvrsto argumentira o komplementarnosti i mogućnosti suradnje među dvjema opcijama. Takav je pristup danas široko prihvaćen, a u Hrvatskoj se stidljivo nedavno pojavio samo u 2–3 knjige. Dr. sc. Jokić u svojoj knjizi, prije statističke analize gledišta učenika u Hrvatskoj, ipak naginje k tezi o sukobu znanosti i religije! Javnosti je slabo poznata činjenica da se dr. sc. Jokić stručno formirao u zemlji koja je toliko loše vodila obrazovnu politiku da je osoba broj dva u vladi te zemlje bila prisiljena lani obznaniti javni lov na mlade doktore matematike i fizike da bi ih injektirala u svoj srednjoškolski sustav posebno privilegiranim plaćama!

Ekspertna skupina, ne samo da je ideološki neuravnotežena sastava, nego je i nekompetentna za goruća pitanja hrvatskoga proizvodno-ekonomskoga razvoja. Dakle u onim aktivnostima o kojima izravno ovisi budućnost Republike Hrvatske.

Izbornost nastave; kada i koliko?

Akademik Ivica Kostović, neupitni hrvatski autoritet za istraživanje mozga i kognitivnih aspekata, na Okruglom stolu održanom na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu 1. ožujka 2016. ustvrdio je da rana izbornost nije u skladu sa spoznajama o sposobnostima učenika. (Osobno karikiram, hoćemo li u budućnosti pitati kandidate za upis u osnovnu školu jesu li se voljni upisati i koje bi bile njihove želje pri upisu.) Već dugo vremena su poznate frustracije maturanata u odlučivanju o pozivu na kraju srednjoškolskoga obrazovanja, a oni su bitno stariji od učenika, koji bi to po novom projektu izabirali. Na konstataciju akademika Kostovića pred predstavnicima širokoga spektra različitih struka, osim osobne uznemirenosti, dr. sc. Jokić nije dao kvalitetan odgovor.

Povećana izbornost ima i svoje jake materijalne posljedice. Za nove module i predmete treba pisati nove udžbenike. To jest u interesu grafičke industrije, ali to zasigurno nije u interesu hrvatskoga školskoga sustava. Ponajmanje u trenutcima kada je Republika Hrvatska u sudbonosnoj ekonomskoj situaciji.

Izbornost već sada postoji i očituje se izborom škole za nastavak srednjoškolskoga obrazovanja. Već ovdje učenici donose teške odluke s dalekosežnim posljedicama. Dodatno usitnjavanje izbora izvjesno vodi u pad kvalitete napredovanja u odlučenom smjeru. Na primjeru STEM-područja, pri upisu na fakultete uz dodatni ispit na fakultetu, u odluci za upis, bili su bitni rezultati postignuti tijekom školovanja u relevantnim predmetima. Kako će se sada procjenjivati one, koji su u ključnim predmetima imali smanjeni modul nastave?

Poseban problem izbornosti jest u činjenici da će učenici iz manjih sredina biti neravnopravni u odnosu na one iz većih, jer će povećanjem modula uz isti broj učenika škole morati suziti svoj spektar ponude.

Usvajanje generičkoga znanja

U svim je sredinama jasna uloga generičkih znanja. Tekst „ Okvir nacionalnog kurikula“ obiluje pohvalama na račun generičkih znanja. No istodobno inzistiranje na ishodima obrazovanja jest realno „Contradictio in adjecto“. Naime terminologija i težnja prema ishodima, doslovno interpretirano, predstavlja pritisak prema „know how“-smjeru. Recentni dramatični preokreti u potražnji stručnjaka za pojedine kvalifikacije ističu opasnost koja dolazi od šuvarovskoga pristupa proizvodnje lijeve i desne cipele. Istina je da u krugovima edukatora ishodi obrazovanja jesu u modi, no zanemarivanje cjeline širih sadržaja u obrazovnom sustavu umanjuje izglede za dugoročno preživljavanje u bilo kojoj profesiji. Prividni izlaz jest cjeloživotno učenje, ali kako će se doškolovati osoba s velikim prazninama u generičkom znanju?

Upitnost tvrdnje o kvalifikaciji kurikulne reforme kao kontituitetu

Vlada Republike Hrvatske je 2005. godine pokrenula promjene u cjelokupnom obrazovnom sustavu, koje su uz sudjelovanje 150 stručnjaka i 450 školnika dovele do stvaranja Hrvatskoga nacionalnoga obrazovnoga standarda (HNOS-a). Na okruglom stolu HAZU 2008. godine analiziralo se postignuća HNOS-a kao i vizije razvoja. Bili su okupljeni najreprezentativniji predstavnici akademskoga života u Republici Hrvatskoj, kao i najistaknutiji pripadnici rada u školama. Entuzijazam mladih učitelja i profesora bio je glavna odlika skupa. Takav rad i pogon sadašnji reformatori nigdje ne spominju i ne prave usporedbe s postignutim. Afirmirana sastavnica stručne javnosti uglavnom se držala po strani tijekom izrade ovoga kurikula. Kako su sadašnji reformatori ustoličeni političkom voljom u trenucima kada je otpor SDP-ovoj ukupnoj politici postao jasan, opravdano je pitanje akademske neutralnosti i (ne)postojanje služenja SDP-ovoj ideologiji.

Napad na tradicijske i etičke vrijednosti hrvatskoga naroda

Za osobne stavove dr. sc. Jokića oko Domovinskoga rata ilustrativno je pogledati rečenice iz njegove knjige na stranici 31. „In 1991, the Croatian parliament proclaimed independence from Yugoslavia, and later that year Croatian citizens voted in referendum to separate from Yugoslavia and to form the Republic of Croatia. These decisions were followed by a tragic war with the Yugoslav army…“. Naoko korektno, ali događajno i uzročno-posljedično posve pogrješno! Referendum o neovisnosti u Hrvatskoj održan je 19. svibnja 1991.; Sabor je proglasio hrvatsku samostalnost i počeo razdruživanje 26. lipnja 1991., a ono je okončano neovisnošću 8. listopada 1991. Krvavi je pak rat počeo ili kninskom balvanaškom revolucijom u kolovozu 1990., ili krvavim Uskrsom na Plitvicama 31. ožujka 1991. ili pokoljem hrvatskih policajaca u Borovu Selu 3. svibnja 1991., u svakom slučaju prije nego su se hrvatski građani izjasnili za državnu samostojnost. Posebno zabrinjava što je fino sugerirano da je naš referendum bio uzrok rata s JNA. Uočiti je i formulaciju „tragični rat“, a ne necivilizirana agresija.

Ovdje se ne će ulaziti u užasavajući napad na hrvatsku kulturu i identitet kroz predloženu lektiru, jer je u javnosti već objavljeno dovoljno argumenata. Umjesto hrvatskih klasika unesena su djela doista upitne kulturne i etičke vrijednosti. Neka doista na rubu skandala.

Posebno je upitno uplitanje „Građanskoga odgoja i obrazovanja“ u sustav. U Republici Hrvatskoj postoji, na temelju naše općeprihvaćen etike (u suštini kršćanske), jedan standard koji vlada na ovim prostorima još od vremena Austro-Ugarske monarhije. Taj standard komunistički napad na naše civilizacijske vrijednosti nije uspio srušiti. Naime Titovo „Snađi se druže“, iako prakticirano od vlastodržaca, nije upijeno u pore etike pučanstva. Predlagatelji reforme nisu dali primjere i opseg uvođenja takvog predmeta iz drugih zemalja, pogotovo ne iz onih s kojima dijelimo etičke vrijednosti. Nadalje, koji kadrovi bi ovaj ideološki zahvat izvodili?

Vođeni tradicionalnom snošljivošću, koja karakterizira ovu sredinu, možemo dopustiti da pojedini roditelji zatraže takav izborni predmet za svoju djecu. No postavljanje predmeta s jasnom pozicijom indoktrinacije, kao obavezatnoga, u srednju školu nije dopustivo. S jedne strane to je ideološki usmjeren korpus, a sa druge strane uzima vrijeme daleko vrjednijim edukacijskim sadržajima.

Zaključak

Dok je hrvatsko školstvo opterećeno stvarnim materijalnim problemima, pustolovina koja nije utemeljena na ozbiljnoj analizi stanja ne zaslužuje daljnje razmatranje. Nevjerojatan je ideološki postav Ekspertne skupine u kojoj nema stvarnih eksperata. Pitanje preuranjene izbornosti treba postaviti međunarodno afirmiranim hrvatskim stručnjacima. Upitna je zastupljenost generičkih znanja u odnosu na ishode obrazovanja. Hrvatska je imala kvalitetan obrazovni projekt, HNOS. Nigdje se to veliko postignuće međunarodno prepoznatljivih stručnjaka jasno ne spominje niti se trenutni tekst s njim uspoređuje. Vidljiv je ideološki pečat snaga koje odbacuju naše tradicijske etičke vrijednosti; njima ne smijemo prepustiti budućnost Republike Hrvatske. Iz svih navedenih razloga prijedlog reforme treba odbaciti.

 

prof. emer. dr. sc. Miroslav Furić / Vjera i djela

Share
0