Povodom uspješno završene Ljetne škole u Peroju ’96., Milorad Pupovac, saborski zastupnik i predsjednik Saveza srpskih organizacija, iz Washingtona piše: «Vi ste postavili temelj školske autonomije Srba u Republici Hrvatskoj».

Srpsko kulturno društvo «Prosvjeta» (obnovljeno 1993.) oblikovatelj je «Školske autonomije Srba u Hrvatskoj» (nedavno je izdana i brošura takva naslova, koju je uredio zagrebački književnik Drago Kekanović). Riječ je, kako piše, «o kulturnoj autonomiji kao globalnog projekta utemeljenoga na tradiciji srpskog autonomnoga školstva u Hrvatskoj, te ustavno i međunarodno zajamčenim pravima».

Središnje je pitanje: koliko je ta tradicija doista prispodobna nacionalnim i međunarodno zajamčenim pravima?

Upitna tradicija

            Spomenuta tradicija, koja se posve prešućuje u brošuri, može se sažeti riječima Ivana Banjavčića, pravaškog zastupnika, glede saborske rasprave oko Khuenova školskog zakona (1888.), koje glase: «Hrvatska je razvaljena, a srbstvo na tih razvalinah ipak se dići ne može!» (I. Biondić, 1994.).

            Naime, «školsko pitanje» duboko zasijeca u tkivo nacionalno-integracijskih ideologija, time i na različite (često oprečne) nacionalno-državne koncepcije. Upravo se hrvatsko-srpski sukob, kao moderni nacionalni problem, pojavio za Mažuranićeva, a produbio za Khuenova banovanja.

Sekularizacija pučkog školstva, prema tzv. Mažuranićevu zakonu (1874.), u funkciji je modernizacije i nacionalne integracije (I. Biondić, 1994.). Naime:

            ● u prvom, tako Ivan Kukuljević-Sakcinski drži da ćemo tim «zakonom stupiti u kolo civiliziranih naroda», budući da, smatra Napoleon Špun-Strižić, taj zakon «ide tokom svjetske historije, i radi je toga neoboriv»;

            ● u drugom slučaju, svjedoči Janko Jurković, «time će se školami postići i ta korist, da će se sinovi zemlje zbližavati i učiti poznavati kao djeca jedne matere», ili, kako veli Ivan Jagić, «razvijati u jednom i drugom narodu svijest međusobne ljubavi, štovanja i pravedne tolerancije».

Suprotno tome, raskoljena katolička manjina (uz znakovitu šutnju Strossmayer-Račkoga okomice) u dekonfesionalizaciji školstva vidi raskatoličenje i, s tim u svezi, rashrvaćivanje (sve do uništenja!) nacionalnog bića:

● Mirko Lehpamer tako primjećuje protežiranje prava manjinskih konfesionalnih škola, budući da bi se «ogromna katolička većina imala dakle najmanjoj manjini prilagoditi, pa radi te manjine imaju se naše škole prekrstiti u druge»;

● Stipe pl. Vučetić, štoviše, izražava bojazan da se «uvuče nevjera u sanctorium škole, te bi poslije rušila oltare i slobodu naroda i prijestolja», što I. Jagić ne drži ozbiljnim, jer bi «protu takovom barbarstvu cijeli narod ustao, a što cijeli narod neće, to se silom uzdržati neda».

I dok je povijest, nažalost, dala pravo tim upozorenjima, nakon žestokih sukoba «liberalne većine» i «katoličke manjine», potkraj debate, sa svojim zahtjevima, izlaze srpski zastupnici. Naime, oni drže da je tim zakonom, izvan Srpske crkveno-narodne autonomije (SCNA), ugrožen identitet Srba u Hrvatskoj.

Khuenova autonomija

Prema tomu, glede revizije zakona po integraciji Krajine u Provincijal, pozivajući se na svoja povijesno-privilegijalna prava, Srpski klub odlučno traži «autonomnu srpsku školu». U podnijetom «Memorandumu» Hrvatskom saboru podupiru to činjenicom da Srbi «ipak imaju svoje posebne običaje, posebno pismo i vjeru, koje ga od jednoplemenog naroda hrvatskog dijeli» (I. Biondić, 1994.).

Zbog toga se, kako reče odjelni predstojnik S. Spevec, «išlo po mogućnosti na susret željam braće Srbalja», kako bi – dodaje A. Pavić – «braći bila zajamčena svaka mogućnost, da se po najširoj volji svojoj srbski krste, srbski školuju, srbski živu i srbski umru». Režimska je većina tako izglasala tzv. Khuenov zakon (1888.), u kojega je na čudan način ubačena glava «VI. O konfesionalnim i srbskim autonomnim školama». U svezi s tim, nastavni jezik ranije obilježen kao hrvatski, sad je hrvatski ili srbski, a u otvaranju tih škola daje se materijalna potpora općinskih i zemaljskih vlasti.

Hrvatska je oporba, najkraće kazano, u tomu zakonu vidjela već spomenuto «razvaljivanje Hrvatske». Tako već prvi govornik Franjo Marković završava riječima, da će taj zakon «morati rastrojno i ubitačno djelovati na razvitak pučkoga školstva», na što će kasnije upozoriti saborske rasprave:

● G. Modrušan (1900.) tako primjećuje da se «u školama hrvatstvo zabašuruje, jer se ne smije kazati niti hrvatski jezik, niti hrvatska domovina». Eto, tvrdi I. Peršić (1907.), «to je ono naše bratstvo, da sve ono, što je hrvatsko mora biti hrvatsko-srpsko, a što je srpsko, mora biti isključivo srpsko».

● J. Pavelić (1907.), s tim u svezi upozorava na srbovanje, posebice «svetosavske besede», koje šire «razdor među školskom mladeži i pučanstvom», pa drži da «ovaj narod ne zaslužuje, da se u njemu inicira tuđi bacil, tuđa misao, tuđa težnja i srpstvo koja je smrt hrvatstvu».

Svesrpski projekt            

            S obzirom na sve to, dobro primjećuje S. Hartmann (1893.), «sve srbsko, srbsko ime, srbska vjera i škola, onuda se pronosi, kuda ga malo prvo ni slutio nisi, dočim se istom mjerom katolička i hrvatska svijest u kut potiskivati slabi». Naime, katolička je većina bila prisiljena slati svoju mladež u komunalne škole beziznimno, dok je manjina imala ovlasti i materijalnu potporu za odgajanje svojih separatnih vjerskih i narodnih osobina.

            Tajna je sekularizacije školstva u tome da je Mažarunićev zakon (1874.) skršio moć Katoličke crkve u odgoju, dok je prepravljeni Khuenov zakon (1888.) favorizirao srpsku manjinu i zaoštrio hrvatsko-srpske odnose. Očevidno je propala nada da će se, kroz zajedničko školovanje, «srpska djeca biti odgajana kao lojalni državljani Hrvatske, i da ih neće privlačiti susjedna srpska država» (Ch. Jelavich, 1992.). U čemu je bit problema?

            Pozivanjem na povijesno-privilegijalna prava, osim duhovno-kulturne, Srbi u Hrvatskoj svoj identitet izražavaju i kroz teritorijalno-političku autonomiju, tako da SCNA nije samo votum consultativis već traži posve političke ingerencije. Tako se u spomenutu Memorandumu upozorava, kako su, bez odobrenja sabora, «preobraćene škole srpske u Trpinji, Boboti, Borovu i Vukovaru u opće pučke škole», tj. u pokomunaljene škole.

            Sve u svemu, Srbi u Hrvatskoj traže status političkog (konstitutivnog) naroda, koji dijele s Hrvatima. Naime, kako piše još Napredak (1875.), «pravoslavna braća žele državu u državi i narod u narodu». Zato srpska školska autonomija ne obilježava posebnu etničku i vjersku pripadnost, već njihovu zasebnu srpsku nacionalnost (državnost) iza čega je stajala teza autonomnog organizma srpskoga naroda u Hrvatskoj. Štoviše, i šire od toga glede ideologije Vuka S. Karadžića («Srbi svi i svuda»), da teritorijalna štokavština pripada u «srpske zemlje» koje treba osloboditi i «prisajediniti» matici Srbiji.

            Nakon 1918. svesrpske nakane ostvaruju se u koncepciji jugoslavenstva, što će biti ideal Filipović-Trstenjakove tradicije tzv. naprednog hrvatskog učiteljstva. U svezi s tim, «jugoslovensko vaspitanje» trebalo je promicati «jugoslavenstvo kao ime, a srbstvo kao sadržaj sve dotle, dok se ne izbriše i ne zaboravi sadržaj i značenje ostalih plemena, pokrajina i dijalekata i vjera» (J. Gunčević, 1944.).

Propašću prve Jugoslavije, kripto-velesrbizam se promiče u koncepciju klasnog jugoslavenstva. Riječ je o zavnohovskoj koncepciji države i školstva, u kojoj je srpska manjina dobila prevlast i vladala Hrvatskom kao kolonijom. Tako su «Filipović-Trstenjakovi ideali nadmašeni u zemlji koja izgrađuje socijalizam», gdje je bio istaknut odgojni zadatak «u duhu jugoslavenskog patriotizma, bratstva i jedinstva naših naroda, u duhu istinskog internacionalizma» (Dragutin Franković, 1958.).

Balvanska pedagogija

            Jugoslavija, koja je obje svoje inačice funkcionirala kao velikosrpski projekt, raspala se nakon odlaska komunizma na «smetlište historije». U tom dramatičnom i krvavom raspadanju rađala se i hrvatska država, koju ne prihvaćaju Srbi u Hrvatskoj. Štoviše, nakon «balvan-revolucije», uz pomoć tzv. JNA-e, oni stvaraju paradržavu – SAO Krajinu. Rezultat «balvanske pedagogije» jest: etnički očišćen prostor (egzodus Hrvata i drugih nesrpskih naroda), goleme materijalne štete, tisuće uništenih škola, spomenika kulturne, duhovne baštine i dr.

            U tomu je ozračju obnovljeno SKD «Prosvjeta» (1993.), čija je komisija, stoji u spomenutoj brošuri, izradila «Temeljne stavove» i «Izvedbene programe školske autonomije Srba u Hrvatskoj». Polazeći otvoreno od autonomnog modela (po «načelu naroda u narodu», tj. «države u državi»), priznaje se, komisija je «bila suočena s brojnim nepovoljnim okolnostima, među kojima je prevladavala ratna neizvjesnost» (s. 33). Aktivnost je prekinuta, kad je «došlo do Bljeska i Oluje i egzodusa srpskog naroda», tada da su preostali učenici srpske nacionalne zajednice (a da ne ostvaruju «svoja prava u odgoju i obrazovanju suglasno svojim nacionalnim posebnostima»), «integrirani u sistem hrvatskog školstva i obrazuju se po kroatiziranim nastavnim programima na hrvatskom jeziku» (s. 37).

            Uvažavajući nove političke okolnosti, kao rezultat bljesko-olujne pedagogije (Blitz-und Strompädagogik), «ocijenilo se da koncept školske autonomije srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj na kojem se do tada radilo, više nije realan» (s. 37). Zbog toga je potkraj 1995. godine, kao prijelazno rješenje, dok se ne stvore uvjeti za «potpunu srpsku školsku autonomiju» ponuđen dualistički model:           

            ● koedukativni model, gdje bi učenici srpske nacionalnosti, pored redovnog (državnog), “kroatiziranog programa”, dobili dodatno nacionalno (srpsko) obrazovanje i odgoj iz tzv. nacionalne grupe predmeta i

            ● autonomni model, tj. “potpuni program školske autonomije za ona područja u kojima je srpska nacionalna zajednica u većini” (s. 37-38).

            Budući, da se to područje nalazilo pod UNTAES-om, vjerojatno zbog daljnje neizvjesnosti, Prosvjetna komisija izravno ne otkriva sadržaje te autonomije i gdje bi se ona konkretno ostvarivala. Zato nam to razotkriva Petar Matić, vođa “krnjo-krajinske delegacije” na Ljetnoj školi - Peroj ’96. Naime, on je izrazio želju da “perojska škola preraste u jedan sabor duhovnosti i kulture srpskoga naroda u onom prostoru, gdje je on u manjini. Na našu bar za sada, sreću (sic!) tamo gdje se nalazimo mi činimo većinu” (s. 104).

Krajinski model srpske autonomne škole, koji je predstavio Đuro Podunavac, oblasni sekretar za obrazovanje i kulturu (v. Bumerang, 27. kolovoza 1996.), ukratko znači:

            ● da oni «zastupaju koncept autonomne srpske škole, na što nas obavezuje i deklaracija Oblasne skupštine»;

            ● da oni, s tim u svezi, ne mogu prihvatiti hrvatsku zakonsku regulativu koja im «nudi status nacionalne manjine», već im treba «ustavno i zakonski omogućiti da se srpski identitet razvija slobodno»;

            ● da oni, zbog toga, ostaju pri istom školskom planu i programu, koji je «podudaran s programom Republike Srbije», a usvajao bi ga «savez srpskih opština» (kao «telo koje svoje uporište nalazi u Erdutskom sporazumu»);

            ● da će, s tim u svezi, «nastava istorije biti potpuno različita, ne samo u delovima koji se tiču nacionalne istorije», već i glede «interpretacije svetske istorije ima(ju) pravo na sopstveno, autonomno viđenje».

            General J. Klein, prijelazni oblasni upravitelj, kako tvrdi Đ. Podunavac, «izričito naglašava da bismo mi Srbi morali imati kulturnu i obrazovnu autonomiju».

Hide curriculum

Je li modelu krajinske (autonomne) škole prispodoban «Plan i program dodatne nastave za djecu srpske nacionalne zajednice u Republici Hrvatskoj», koji je objavljen u spomenutoj brošuri?

Raščlamba već ad hoc pokazuje, kako se ne radi o «planu i programu dodatne nastave», koji bi bili u smislu «prava na odgoj i obrazovanje na svojemu jeziku i pismu prema dodatnim programima u kojima je u određenoj mjeri sadržano gradivo za srpsku nacionalnu zajednicu u Republici Hrvatskoj» (s. 36).

Zapravo, nije teško zapaziti kako se radi o reduciranom (autonomnom) jugoslavenskom, točnije svesrpskom programu (posebice iz povijesti i književnosti), tako:

● da su u program uključeni, ne samo iz Srbije, već i pisci iz Crne Gore i pisci Srbi iz Bosne i Hercegovine, pa je i Ministarstvo prosvjete i športa u tome vidjelo «neprihvatljivu koncepciju program kao alternativnog ili korekcijskog nacionalnog programa»;

[Svesrpskost će se programa kasnije, prema Miloradu Pupovcu, proširiti i na predmet zemljopisa, gdje će se «učiti Hrvatska, ali i Srbija, kao matična država, te i one države u kojima žive dijelovi srpskog naroda» (Globus, studenoga 1997.)]

● da je, prema tome, u programu bio predviđen i hrvatski pisac Vladimir Nazor, vjerojatno kao prvi predsjednik zavnohovske Hrvatske koja je, osiguravajući Srbima politički suverenitet, bila Republika Hrvatska i Srpska, više srpska nego hrvatska;

● da je, s tim u svezi, odgovarajući na anketu Ljetne škole Peroj `96, jedna učenica izjavila «sve što smo tu učili u školi, ja sam učila u Krajini» (s. 118).

Sve u svemu, ako se vratimo na uvodno pitanje, onda se vidi da se Školska autonomija Srba u Hrvatskoj (SKD «Prosvjeta», 1996.) razvija na tradiciji Khuenove autonomije (1888.), koja polazi od načela «država u državi», odnosno «naroda u narodu», što je suprotno hrvatskim i međunarodno zajamčenim pravima.

Riječ je o tradiciji (Srpski narodno-crkveni sabor, Srpska samostalna stranka i njeno glasilo «Srbobran»), koja je javno širila svesrpsku državnu ideju na području Hrvatske, a što danas otvoreno što skriveno (hide curriculum) slijede njihove inačice (Savez srpskih organizacija, Samostalna srpska stranka i «Identitet» kao glasilo SDF-a.

Ovoga tjedna Ministarstvo je upravo prihvatilo taj program i objavilo svoju odluku u Glasniku Ministarstva prosvjete i športa (br. 12, 1996.). U dijelu obrazloženja kaže se i ovo: «U program književnosti prema prijedlogu SKD Prosvjeta, uvršteni su i neki bosansko-hercegovački i crnogorski pisci, premda nisu jasna mjerila njihova uvrštenja. Program je ipak prihvaćen kako bi se omogućila pokusna primjena u školskoj godini 1996./97.».

Štoviše, na temelju dogovora s Ministarstvom prosvjete, UNTAES-a i predstavnika Srba, uskoro je donijeta, što je bilo očevidno derogiranje Ustava RH, i “Odluka o moratoriju na predavanje sadržaja povijesti koji se odnosi na bivšu Jugoslaviju”, odlučeno da srpska djeca u Podunavlju u sljedećih pet godina neće u obrazovnim procesu obrađivati razdoblje rata i raspada Jugoslavije, dakle, razdoblje od 1990. do 1996.

 

Ivan Biondić

 

Share
0