Osvrt na knjigu: Petar Janjić Tromblon, Žedni krvi gladni izdaje, Vlastita naklada, Vukovar, 2004.

Vrlo su rijetke uspješne proze o Domovinskom ratu, a još rjeđi uspješan ratnik koji je gotovo jednako umješno pušku zamijenio perom i vlastitu ratnu ulogu u slavnom otporu hrvatskih bojovnika u gradu Vukovaru, na samom početku velikosrpske agresije na hrvatsko državno i povijesno područje, kasnije zamijenio prepoznatljivom, gotovo antologijskom hrvatskom ratnom prozom. Ako je to nekome istodobno doista i pošlo za rukom, onda se to, uza sve nedostatke njegova književnoga djela, s punim pravom može reći za pukovnika Petra Janjića Tromblona.

U izdanju kojim raspolažem (Vukovar, 2004.) Janjić je detaljno opisao borbe i obranu pojedinih dijelova Vukovara kao što su Budžak, Vinogradska ulica, Borovo naselje i Trpinjska cesta, ali i pad Vukovara, zarobljavanje, pakleni put u zatočeništvo, boravak u srijemskomitrovičkom logoru, zlostavljanja i torture te napokon oslobađanje iz zatočeništva. Ovaj dio proznih zapisa (22-226 str.) zapravo čine dvije cjeline, koje su u malo dotjeranijoj formi s nešto profiliranijim likovima mogle kompozicijski činiti gotovo jedinstven hrvatski ratni roman.

Nije važno što su prozni isječci razbijeni ili možda povezani manje uspješnijim stihovima, jer Janjićevo spontano i eruptivno pripovijedanje i bez njih je moglo savršenije funkcionirati. Jednako to vrijedi i za dio publicističkih tekstova koji slijede nakon 226 str. na kojoj praktično završava vukovarska epopeja. Vrijednost tih naknadnih članaka je dnevnopolitičke naravi. Oni će biti bliži jednom dijelu čitatelja, a poglavito onom koji osporava povijesnu ulogu Franje Tuđmana u stvaranju hrvatske države, nu Janjićeva politička razmatranja, bez obzira koliko on sam bio u pravu, u demokratskoj državi imaju legitimitet, kao i njihovo osporavanje.

Ono što je pak posebno vrijedno u vukovarskim ratnim zapisima nije samo nesebično hrvatsko domoljublje, što je krasilo većinu bojovnika, nego i sposobnost improvizacije hrvatskoga ratnika u realnom prostoru i vremenu, kojeg je svojim neupitnim pripovjedačkim talentom Janjić prenio ne samo mlađim naraštajima, nego i onima koji su s otklonom i s distance gledali pa čak još i danas gledaju na sve ono što se događalo u srpskoj agresiji na Hrvatsku. Osim dinamične akcije, u kojoj se kadrovi smjenjuju filmskom brzinom, knjiga je i svojevrsni snimak umijeća urbanoga ratovanja u jednom vojnički izoliranom, odnosno opkoljenom gradu, na čije se branitelje nasrće svim vojno-tehničkim sredstvima, a posebice informacijskim ratovanjem, kako bi se slomio moralni otpor hrvatskih  branitelja u obrani vlastite nacionalne slobode.

Iako je Janjić svojom knjigom podigao svojevrsni spomenik vukovarskom branitelju, želja da od zaborava spasi svakoga od pojedinih zapovjednika vukovarske obrane odvela ga je, zbog nedovoljno profiliranih likova, gotovo u dokumentaristika, što pokazuju doista i stvarni protagonisti vukovarskih događaja.

U prvom dijelu knjigu, dakle, onom u kojem prikazuje organizaciju obrane i samo ratovanje, Janjić je i nehoteći uspio očitovati dvije hrvatske karakterne osobine – već spomenutu ratničku sposobnost, koja odreda krasi hrabre vukovarske branitelje dok istodobno, kao politički nedovoljno izgrađena cjelina, sumnjaju u izdaju vlastitoga političkoga vodstva, što je, između ostaloga, i bio jedan od ciljeva srbijanske ratne taktike. Nakon srpskoga zaposjedanja Vukovara i ulaska četnika te JNA u grad, za najveći dio civilnoga stanovništva, ranjenike u bolnici te zarobljene branitelje slijedi put u različita mučilišta, iz kojih se neki nikad nisu vratili, a za nekima se još i danas traga. Nevjerojatno je da se nakon živih svjedočenja, pa i ovih iz Janjićeve knjige, o tim putovima do pakla i natrag još uvijek nije suočila, ne samo srpska, nego i hrvatska javnost, koja se čak i u aktualnim pritiscima na Vukovarce, sve više svrstava na srpsku stranu, čime ne pokazuje tek bešćutnost prema hrvatskim stradalnicima, nego se svojim postupcima solidarizira s nekadašnjom jugosrpskom agresijom, na što svojim tekstom, premda krivo naslovljenim na tadašnje vrhovništvo, neartikulirano upozorava i Janjić.

Taj osjećaj napuštenosti maloga čovjeka u vukovarskim rovovima morao je, osim srpske propagande, biti motiviran i potaknut drugim razlozima. Njih danas nije teško pronaći u dobro organiziranim skupinama koje, unatoč dvodesetljetnom postojanju hrvatske države, još uvijek ne prihvaćaju koncepciju njezine samostalnosti i nezavisnosti.

Tromblonova priča o Vukovaru kao da se izgubila u nepoznatu podzemlju, poput nekadašnjih hrvatskih zarobljenika iz Prvoga svjetskog rata, koji su kao robovi bili zatočeni u jednom rudniku na otoku Kreti. Kad su Nijemci 1940. zaposjeli Grčku te se u potrazi za rudom spustili u taj rudnik, naišavši na stvorenja koja su govorila njemačkim jezikom, nemalo su se iznenadili otkrivši kako je riječ o Hrvatima. Oslobodivši se ropstva, Hrvati su se vratili u Zagreb, nu tamo ih, zato što su bili proglašeni nestalima, više nitko nije čekao. Morali su ponovno povesti pravnu borbu za vlastiti dom i život.

Mate Kovačević