Politički otklon od Europske unije manifestira se sve snažnije u gospodarskoj, kulturnoj i vojnoj politici te nastojanju da se posvemašnje uništi hrvatski šport, kao jedna od najuspješnijih hrvatskih djelatnosti

Komunisti vole paradokse jer se na njima temeljio svjetonazor koji je u primjenjenoj politici tijekom 20. stoljeća pod totalitarnim nadzorom držao gotovo polovicu čovječanstva. Naoko je paradoksalna stavr da se i politika hrvatske socijldemokratske vlade, od ulaska države u Europsku uniju, sve više približava zemljama, među koje je nasiljem strapana najprije 1918., a potom i 1945. godine. Iz tog dijalektičkoga paradoksa, kao posljedak silovanja teza i antiteza, rođene su dvije Jugoslavije pod čijim su krinkama realizirani velikosrpski projekti.

Rezultati toga stoljetnog jugoslavenstva porazno su djelovali na sve nesrpske narode, koji su pod različitim jugoslavenskim režimima bili prisiljeni dijeliti ropsku sudbinu, gospodarsku oskudicu, gubljenje identiteta, progone, mučenja, zlostavljanja, ubijanja i masovno iseljevanje sa svojih stoljetnih prostora. Zašto nas današnja hrvatska vlast usmjerava sve više prema Balkanu, s kojeg smo uspjeli pobjeći tek nakon krvavo izborene državne i nacionalne slobode, a zahvaljujući ranijem ulasku u Europsku uniju i na stanovit način ustrojiti eu-mehanizme, koji nas štite od voluntarizma naših političkih nostalgičara i njihovih jugoslavenskih državno-pravnih koncepata?

Odgovor je teško pronaći u racionalnim razlozima, jer svako neposredno iskustvo jasno pokazuje kako je čak i slabijoj strani bolje u društvu bogatijih, snažnijih i moćnijih, nego u zajednici s relativno nerazvijenijima, a politički moćnijim i iskusnijim državama. Hrvatska politika programski zaokret od Europe prema balkanskim susjedima očituje i u odnosima unutar EU. Prvo je narušila tradicionalno dobar ugođaj prema sebi kao novojoj članici pokušajem da izbjegne suočavanje sa svojom jugokomunističkom prošlošću, iza koje su ostale mnoge neotkrivene masovne grobnice, progoni i likvidacije neistomišljenika i disidenata te masovni teror i polustoljetno ispiranje mozga cijelom nizu naraštaja  hrvatskih ljudi. Tako se tijekom desetlejća režimska laž uvriježila kao jedina i moguća istina, na koju su, na žalost, morali upozoriti i europski parlamentarni zastupnici propitujući hrvatskoga člana Revizorskoga suda Nevena Matesa, koji im je odgovorio kako je svoje odluke morao usklađivati s premijerom Zoranom Milanovićem. Time je dovoeo u pitanje, ne samo svoju lojalnost EU, nego, kako je to upozorio jedan od europarlamentaraca i pitanje vjerodostojnosti vlastite države, u kojoj se, za razliku od europskih država, očito za laž još uvijek ne mora odgovarati. Hrvatska time ne demonstrira zauzetost za europske vrijednosti, koje se odnose na osudu totalitarnih režima, a ponajprije osudu dugotrajnoga komunističkog režima, koji još uvijek duboko prožima političke institucije bivših komunističkih država.

Politički otklon od Europske unije manifestira se sve snažnije i u gospodarskoj, kulturnoj i vojnoj politici te nastojanju da se posvemašnje uništi hrvatski šport, kao jedna od najuspješnijih hrvatskih djelatnosti. Nevjerojatno je zapomaganje nekih hrvatskih gospodarstvenika za tržištem balkanskih zemalja! Naime, oni tim prvenstveno pokazuju vlastitu nesposobnost, zbog koje nisu spremni izići na uređeno i mnogoljudno europsko tržište, na kojem je moguće pronaći primjerice makednosku, srpsku, kosovsku pa i bošnjačku robu, nu nažalost ne i hrvatsku. Za loš plasman hrvatske robe na europskom tržištu ne može biti kriva uređenost, konkurentnost i postojanje pravila tržišne igre, nego za to odgovornost ponajprije moraju preuzeti gospodarstvenici, koji se očito u poslovanju još uvijek ne mogu odreći balkanskoga muljanja, stečena tijekom godina poslovanja u komunističkom mentalitetu. Gospodatsvenici su očito zaboravili i katastrofalne pouke iz nedavne gospodarske povijesti. Čijim je to novcima u međuratnom razdoblju izgrađena t. zv. jugoslavenska metropola Beograd?

Nije li izgrađen upravo pljačkom hrvatskoga gospodarstva, a prvenstveno krađom novca sredinom tridesetih godina iz Hrvatske gospodarske banke. Prodaje hrvatske robe na balkanskom tržištu još se mogu sjetiti oni svježijega pamćenja. Pa zagrebačke, premda komunističe, novine tijekom jugokomunističke vlasti nisu se mogle nabaviti izvan Hrvatske, osim u dijelovima BiH, gdje su Hrvati bili većinsko pučanstvo. Balkansku kulturno-znanstvenu integraciju najbolje pak manifestira ministar znanosti obrazovanja i športa Željko Jovanović. Naime, dok ukida službenu uporabu hrvatskoga jezika u znanosti, njegovi partijski drugovi istodobno nasiljem pokušavaju Vukovarcima nametnuti srpski jezik i ćirilicu. Dok se u prvom slučaju ne mora poštovati ustavna odredba o službenoj uporabi hrvatskoga jezika, u slučaju nametanja ćirilice Hrvatima u Vukovaru traži se čak i pomoć Europske unije, koja im je inače u drugim slučajevima toliko odbojna.

Nakon posjeta ministra obrane Ante Kotromanovića Srbiji jedne su dnevne novine objavile i početak srpko-hrvatske vojne integracije, koja se ne bi očitovala samo u zajedničkom vojnoindustrijskom poslovanju, nego i u stvaranju t. zv. balkanskog koncepta zračne obrane. Dok je Hrvatska članica NATO saveza, srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić je nedavno s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, između ostaloga, ragovarao i o pitanjima međusobne vojne suradnje. Upravo zato, razložno je upitati: je li možebitni dogovor hrvatskoga ministra obrane sa Srbijancima u suprotnosti s politikom NATO saveza? Bez konteksta jugoslavizacije hrvatske države ne mogu se sagledavati ni nastojanja sadašnje vlasti da promijeni Ustav Republike Hrvatske.

Zato je zadaći hrvatske oporbene politike da jasno i glasno, svakodnevno upozorava hrvatsku javnost na procese, koji se odvijaju protiv njezine volje, a štetni su za interese cjelokupnoga hrvatskog naroda. U protivnom politika komunističkih paradoksa mogla bi postati dugotrajnom hrvatskom stvarnosti.

Mate Kovačević