Govor zagrebačkog pomoćnog biskupa Pozaića na blagdan Svih svetih i reakcije na govor pokazuju koliko je Hrvatska shizofrena zemlja. Pozaićev govor je samo na pola prihvatljiv jer nije otišao do kraja i razotkrio sve koji uništavaju obitelj. S druge strane kritičari Crkve pozivaju se na papu, a spominju i nečastivog pa se stječe dojam kako se radi o vjernicima a ne o nevjernicima

Biskup Pozaić je apsolutno u pravu kada govori o načinima kako aktualna vlast razara obitelji i sve druge vrijednosti na kojima počiva hrvatsko društvo. Tom dijelu govora nema se što posebno dodati već upitati zašto se Crkva češće i još odlučnije ne pozabavi sadašnjošću i budućnošću Hrvatske.

Crkva vrlo selektivna u pristupu problemima

Naime, biskup Pozaić izrekao bi puno cjelovitiju istinu da je bar spomenuo kako obitelj razara i rad na blagdan. Treba reći da su na blagdan Svih svetih radili gotovo svi trgovački centri, veliki broj drugih trgovina, kafići, gostione itd. Jasno je kako se u Hrvatskoj ne poštuje Ustav koji kaže da smo svi ravnopravni. Nismo. Jer da jesmo onda bi i zaposleni u spomenutim djelatnostima, a i drugi, na sam blagdan mogli otići svojima najbližima na groblje, položiti cvijeće i zapaliti svijeće. Međutim,nismo svi ravnopravni. Jedni su ravnopravniji pa su mogli otići na groblja i obaviti molitvu i položiti cvijeće i zapaliti svijeće. U ime profita drugi to nisu mogli, morali su za svoje gospodare zaraditi poneku kunu jer ono što zarade ostalim danima gospodarima je malo.

>>Homilija pomoćnog zagrebačkog biskupa Valentina Pozaića: Živite Blaženstva i sami ćete biti blagoslov

O tome je također trebao nešto progovoriti i biskup Pozaić. I ovakav odnos uništava obitelj. Ona (obitelj) je nervozna, napeta, u svađi, loših odnosa i čitavog niza drugih loših stvari jer niti Crkava o njima ne skrbi, a kako to očekivati od politike. I da budem jasan. Crkva je stajala uz politiku koja je donijela diskriminatorski, neustavni zakon o radu nedjeljom i blagdanom. Da, bilo je tu nekakvog gunđanja ali je ono brzo završilo i više se nije ponovilo.

Jovanović i Lovrićka su veliki vjernici

Ono što potvrđuje kako je shizofrenija sveprisutna pokazuje primjer ministra Jovanovića i „novinarke“ Jelene Lovrić. Oboje su za kritiku Pozaićeva govora uzeli primjere iz vjerskog života kako bi otupili oštricu napada. Jovanović je u svom komentaru rekao kako bi Pozaić trebao pročitati neku knjigu od sadašnjeg pape Franje, a Lovrićka je govor usporedila sa samim nečastivim. Kako je poznato oboje njih su nevjernici i bar osnova pristojnost bi nalagala da se ne koriste argumentima nečega u što ne vjeruju. Kako se Jovanović može pozivati na papu kada ne vjeruje niti u Boga pa onda niti u Crkvu i samog papu? Pa on je sam liječnik i trebao bi znati da je ovakvo stanje shizofrenija, a da je shizofreničarima mjesto u bolnicama, a ne u ministarskim foteljama. Isto vrijedi i za Lovrićku. Nevjernica govor uspoređuje sa nečastivim u kojega ne vjeruje. Jer ako ne vjeruje u Boga onda ne vjeruje niti u nečastivog. Ili bi to ona, onako, selektivno, kako joj u pojedinoj prilici odgovara. Danas vjerujem, sutra ne vjerujem a prekosutra vjerujem u nečastivog ali u Boga ne.

O pokojnicima sve najbolje ali bez idiotizma

U posljednjih nekoliko dana dvije sahrane u Beogradu su više privukle pažnje u Hrvatskoj nego u Srbiji. Prvo je sahranjena Jovanka Broz, supruge komunističkog diktatora i zločinca Tita. Već sama vijest o njenoj smrti hrvatski mediji, koji su naklonjeni bivšem zločinačkom režimu, a i takvi novinari, su udarne termine i udarni prostor posvetili ovom događaju. Sa hrvatskog stanovišta Jovanka Broz je nitko i ništa. Apsolutno ništa nije napravila pozitivnog za Hrvatsku i za Hrvate. Nije zapravo napravila za nikoga već samo za sebe. To što je na kraju ostala sama i napuštena je rezultat njenog života i rada za kojim ne treba plakati niti od nje praviti ono što ona sigurno nije.

Sramotno ponašanje hrvatskih medija nastavilo se i na  vijest o smrti srpskog novinara Aleksandra Tijanića. Novinar čiji rad mogu propitivati srpski novinari, srpski mediji i srpska javnost sa Hrvatskom nema ništa pozitivnoga. Pokušaju novinarskog poreznog dužnika da Tijanića proglasi i hrvatskim novinarom je zaista shizofrenija. Zapravo Tijanić je bio propagator velikosrpskog projekta i miloševićeve politike. To mu zamjera i dobar dio srpske javnosti, a i kolege su mu se pobunili kada je došao na mjesto direktora RTV Srbije. O kakvom to novinaru pišu nazovi hrvatski novinari i mediji vjerojatno je samo njima poznato.

Osumnjičeni i političari

Da politika nema granica u svojoj gluposti pokazuje i primjer splitskog gradonačelnika Baldasara koji se službeno susreo sa Ninom Pavićem, suvlasnikom EPH i osumnjičenikom u nekoliko kriminalnih radnji. Jedna od njih je i privatizacija Slobodne Dalmacije, bivše splitske i dalmatinske novine. Što jedan političar radi u društvu osumnjičenih za kriminal to nitko ne znao. Ono što je sa sastanka priopćeno je kako su dvojica čelnika, grada Splita i EPH, razgovarali o proširenju poslovne suradnje, valjda u kriminalu, ili kako će Slobodna Dalmacija opravdati dezerterstvo onih koji su u politici.

Ali igre i dalje traju. Samo nekoliko dana prije ovog susreta u jednom zagrebačkom restoranu susreli su se predsjednik Vlade Milanović i spomenuti Nino Pavić. Taj isti Pavić od hrvatske države i ministra Linića traži da mu oproste 600 milijuna kuna duga pa se sa političarima sastaje po restoranima, a sa nekima i službeno. Kako će to Pavić investirati milijune u splitske stanove ako je državi dužan puste milijune. Ili će upravo te utajene milijune investirati u Split.

Sjetimo se kako je bivši premijer Sanader poslove, kriminalne, sklapao po restoranima. Pa se postavlja pitanje u čemu je razlika između Milanovića i Sanadera, bar u ovome segmentu?

Isto tako se sjetimo da su u Makarskoj se susretali osumnjičeni za kriminal oko izgradnje makarske marine sa visokopozicioniranim članovima SDP-a, o čemu su lokalni mediji pisali i fotografije donijeli. U to vrijeme protiv Sanadera se vodila velika hajka jer se susreo sa jednim od svojih bivših tjelohranitelja. Shizofrenija potpuna

I što sada?

Ovo pitanje se postavlja već duže vrijeme. A odgovor je vrlo jednostavan. Treba upotrijebiti sva raspoloživa demokratska sredstva kako bi se ovakvo stanje zaustavilo i preokrenulo. A što je to od demokratskih sredstava na raspolaganju i što se može upotrijebiti.

Prvo tu je protest. Javan, glasan i sveopći. Protest u vidu demonstracije, u vidu štrajka, u vidu građanske neposlušnosti, u vidu peticija, u vidu referenduma, u vidu sveopće osude. Znam da su političke strukture debelokošci i da njih ovakav prosvjed malo ili ni malo dira ali bez obzira ovo je prvo sredstvo za povratak na normalan kolosijek. Ne smije se podleći političkom pritisku da se radi o govoru ulice, anarhiji, nasilju i sličnim floskulama. Kada naši političari o tome govore onda lažu. Sve nabrojano je stečevina demokracije i narodu stoji na raspolaganju da se demokracija održi.

Drugi i puno jači način borbe je olovka. Izbori će biti najkasnije za dvije godine, možda i prije. I onda sa olovkom u ruci i hladne glave na izbore. Bilo bi dobro da se prije toga izborimo za preferencijalni izborni sustav pa da bar malo biramo koga hoćemo a ne koga nam oni nametnu. Ali olovka je najjače oružje, puno jače od puške i metka. Olovka je srušila mnoga carstva pa bi mogla i ovo naše carstvu laži, prijevara, kriminala i lopovluka.

Ivo Ćurković