Josipovićeva politika prema srpskoj manjini nije nesukladna Pupovčevim političkim projektima. Ona očito vodi izgradnji Srba kao državnoga naroda u Hrvatskoj. Ako se doista i provede, Hrvatska će opet biti suočena s novom pobunom i agresijom, jer državni narod prirodno teži pripajanju matičnoj državi ili pak teritorijalnoj i političkoj autonomiji.

Politika dijela hrvatske vladajuće kaste, na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske Ivom Josipovićem nakon njegova pohoda Beogradu, postaje sve transparentnija. Naime, regija zapadni Balkan, u njihovu političkom programu sad već nadilazi čak i svoje ekstremističke oblike pa se iz toga programa mogu sve jasnije razabrati obrisi stvaranja nove Jugoslavije. Ono što, dakle, svojedobno nije pošlo za rukom Slobodanu Miloševiću, sada sve više uspijeva Ivi Josipoviću.

Dok je hrvatska državnopravna ideja uspijevala preživljavati krvave diktature monarhističke, a potom i komunističke Jugoslavije, danas se razbijena na rubu same opstojnosti tek spontano opire posrbljivanju Hrvatsku. Nije li očito kako je insceniran performans srbijanskoga predsjednika Tomislava Nikolića s hrvatskim školskim knjigama iz povijesti poslužio Beogradu da se nametne kao vrhovni arbitar "regionalne" prosvjetne politike, koju je nedavno u HAZU svojim potpisom u obliku Deklaracije o Regionalnoj strategiji ozakonio ministar s hrvatske strane Željko Jovanović.

Ono što je tada prešutio hrvatski, izgovorio je srbijanski Jovanović, istaknuvši kako se čini sve da razlike među nama postanu što manje. Politički program jugoslavizacije hrvatski je ministar pak posredno izrazio pohvalivši predsjednika HAZU, koji je balkanskim "mininistrima održao izuzetan govor o viziji osnivača HAZU đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera", a koja je, kako i podsjeća Jovanović,  "još prije 150 godina govorila o tome što mi danas činimo". Videći snažni zamah jugoslavizacije u Hrvatskoj političku prigodu je iskoristio i predsjednik srbijanske vlade Ivica Dačić pozvavši preko bošnjačke televizije Hrvatsku da ubrza povlačenje tužbe za genocid protiv Srbije, što bi bio, kako poručuje, "povijesni korak prema pomirenju". To se, smatra Dačić, mora uraditi što prije, jer se ubrzano približava vrijeme za održavanje sudskih procesa koji bi, po njegovu sudu, ponovno mogli potaknuti negativna raspoloženja. Ono što Nikolić, Dačić i Jovanovići rade na diplomatskom, školskom i znanstvenom području to predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović radi na unutarpolitčkom prevrednovanju demokratskih i nacionalnih vrijednosti na kojima počiva i na kojima je stvorena suverena, demokratska i nezavisna hrvatska država. Iz banalne sućuti upućene u povodu smrti jugoslavenskoga boljševika Milutina Baltića, za kojeg tvrdi da je "svojim djelovanjem u poslijeratnom razdoblju pokazao privrženost dobru svih naših građana" ne probija samo bešćutan odnos prema žrtvama jugoslavenskoga boljševičkoga terora tijekom rata i u poraću, nego i prijezir prema zatočenicima komunističkih kazamata u razdoblju od1945. pa sve do 1990., do kad je Baltić bio jedna od ključnih poluga diktatorskoga, totalitarističkoga, jugoslavenskog režima.

Josipovićev banovinski pohod Glini i Dvoru na Uni demonstrirao je predsjedničku privrženost velikosrpskim i jugokomunističkim crnim mitovima o Hrvatima, kao zločinačkom narodu, jer je mit o navodno pobijenim Srbima u glinskoj pravoslavnoj crkvi plasiran u poraću kako bi jugoslavenske komunističke vlasti ispisale optužnicu zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Alojziju Stepincu. Posebno bi pak trebalo raščlaniti Josipovićevu bajku o srpskom doprinosu Zagrebu, iz koje treba ponajprije izdvojiti nemali ulog pravoslavnih Hrvata, koje predsjednik RH, bez obzira na njihov osjećaj hrvatskoga identiteta, očito pribraja Srbima. Osokoljen procesom jugoslavizacije sad više ni predsjednik vanjskopolitičkoga odbora Hrvatskoga sabora Milorad Pupovac ne skriva svoju ulogu u provedbi srpskoga Memoranduma II.

Naime, on je nazočeći nedavno na obljetnici utemeljenja stranke srbijanskoga predsjednika Tomislava Nikolića otvoreno podupro i njezinu četničku sastavnicu, ali i politiku, koja ne priznaje državnost Republici Kosovu. Naime, na neprimjerenu izjavu turskoga premijera kako je Kosovo Turska, Nikolić je reagirao još neodgovornije, ocijenivši kako su Turci tom izjavom povrijedili suverenost Srbije, premda je Kosovo samostalna država, koju je, uz mnoge, priznala i Republika Hrvatska. Osim toga Pupovac je svoju nazočnost na proslavi, ocijenio kao "izraz potpore i očekivanja snažnije obnove regionalne politike i brige o Srbima u regiji", što opet nije ništa drugo nego javna manifestacija velikosrpskoga programa. Manifestacija pak Josipovićeve politike prema srpskoj manjini nije nesukladna Pupovčevim političkim projektima.

Ona očito vodi izgradnji Srba kao državnoga naroda u Hrvatskoj. Ako se doista i provede, Hrvatska će opet biti suočena s novom pobunom i agresijom, jer državni narod prirodno teži pripajanju matičnoj državi ili pak teritorijalnoj i političkoj autonomiji. Nu, za posljetke takve politike ne će biti odgovorna samo sadašnja hrvatska politička kasta, nego i oni koji s odobravanjem ili pak šutnjom prelaze preko hrvatskih, ne samo državnih nego i ustavnih okvira!

Mate Kovačević