Umjesto da vlastitu manjinu pokuša suočiti s razmjerima zlodjela i zločina koje su počinili njezini pripadnici tijekom četverogodišnje agresije na Hrvatsku, Pupovac poput nekadašnjih vođa srpske pobune Jovana Raškovića i Milana Babića, očito uz pomoć svojih beogradskih mentora Tomislava Nikolića, Ivice Dačića, Vuka Jeremića te patrijarha Irineja sprema novi plamen pobune u Hrvatskoj

Pogodovanje srpskoj manjini u Hrvatskoj te davanje iznimnih povlastica na štetu drugih manjina moglo bi se pretvoriti u još jednu noćnu moru hrvatske politike. Hrvatska se pod snažnim višegodišnjim javnim pritiskom sve više pretvarala u svojevrsnu inačicu treće srpske države, a njezin pravosudni i sudbeni aparat u sredstvo za odmazdu nad istaknutijim nositeljima politike, koja je upravo od nepodnošljive velikosrpske prevlasti oslobodila zemlju i stvorila samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

Tek je oslobađajuća presuda Žalbenoga vijeća Haaškoga suda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču razgolitila hrvatski pravosudni sustav, koji se možda najbolje očituje  na primjeru progona hrvatskoga branitelja Mihajla Hrastova. U njegovu slučaju očito ne može postojati ni jedan nižestupanjski sud, koji bi ga oslobodio odgovornosti zato što je spriječio agresorskoj soldatesci prelazak mosta i ulazak u Karlovac, jer će svaku oslobađajuću presudu nižega suda, kao što čini već 20 godina, poništit Vrhovni sud.

Tako se cijelim nizom procesa, od presuda u izmišljenim slučajevima kao što je to na primjer za skupinu branitelja iz splitske Lore već više od deset godina pokušava zadovoljiti nastrana potreba političkih vođa srpske manjine za osvetom dok, istodobno pripadnici nekadašnjih velikosrpskih terorističkih skupina, koje su sijale smrt po cijeloj Hrvatskoj slobodno šeću zemljom, a neki su donedavno bili i zastupnici u državnom Saboru.

Budući da srpskim političarima nije stalo do sankcioniranja počinitelja eventualnih zlodjela, nego do političke osvete nad svima koji su spriječili izdvajanje dijelova Republike Hrvatske te njihovo uklapanje u sastav Velike Srbije, onda se i mnoge presude hrvatskih sudova uklapaju u novu srpsku političku strategiju.

Tu je politiku najbolje manifestirao sadašnji vođa srpske manjine Milorad Pupovac izjavom kako mu se čini da se oslobađanjem generala Gotovine i Markača vraćamo u 90-te godine, jer se, smatra Pupovac, nakon takve presude čini besmislenim suočiti s, kako kaže, tamnom prošlošću toga razdoblja i s politikom bivšeg hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana.

Umjesto da vlastitu manjinu pokuša suočiti s razmjerima zlodjela i zločina koja su počinili njezini pripadnici tijekom četverogodišnje agresije na Hrvatsku, progona, pljačke, silovanja i ubojstava njezina stanovništva te razaranja gradova od Dubrovnika do Vukovara i okupacije jedne trećine zemlje, Pupovac poput nekadašnjih vođa srpske pobune Jovana Raškovića i Milana Babića, očito uz pomoć svojih beogradskih mentora Tomislava Nikolića, Ivice Dačića, Vuka Jeremića te patrijarha Irineja sprema novi plamen pobune u Hrvatskoj.

Ne očituje li se to iz njegova nedavna programatskog teksta srbijanskim medijima, u kojem ističe kako „budućnost Srba u Hrvatskoj danas, kada sve podsjeća na ratne devedesete, ovisi o jačanju njihove institucionalne i razvojne politike te snaženja vlastita identiteta, u čemu im, statusno priznajući njihove institucije, treba pomoći i država“.

Iz navedene izjave vidi se kako Pupovac ne priznaje manjinski status već svoju etničku skupinu definira kao narod, što je protivno Ustavu Republike Hrvatske, a srpskoj javnosti poručuje kako mu hrvatska država još nije statusno priznala Srpsko narodno vijeće kao nacionalnu samoupravu, što nije ništa drugo nego eufemizam za bivšu republiku srpsku krajinu.

Haaški sud je uvaživši međunarodno pravo, u oslobađajućoj presudi hrvatskim generalima, jasno naznačio razliku između agresora i žrtve te ocijenio kako je Oluja bila legalna i legitimna oslobodilačka operacija Hrvatske vojske protiv kršitelja međunarodnoga mira.

Upravo je takva presuda, kojom su osuđeni teroristički pothvati protiv međunarodnoga mira te etničko čišćenje i genocid počinjen u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, razjarila srpske političke stratege.  Zato je i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić javno poručio kako Srbija više s Hrvatskom ne može iskreno, otvoreno i srdačno surađivati, što mi ionako znamo već punih 150 godina, još od pojave Načertanija Ilije Garašanina i tajne politike, kojom se Srbija širila na račun susjednih naroda.

Kako Pupovac zaziva i snažniju ulogu Srpske pravoslavne crkve u organizaciji škola i životu srpske manjine u Hrvatskoj nismo očito daleko od ponovnih projekcija za uspostavom državnih granica na području nekadašnje osmanske Pećke patrijarhije, što je Vojislav Šešelj zagovarao kao granicu zapadne Srbije na prostoru Virovitica, Karlovac, Karlobag.

Koliko je usklađeno političko djelovanje predstavnika srpske manjine sa svim važnijim političkim čimbenicima srpske države pokazuje i komentar oslobađajuće presude Gotovini i Markaču srpskoga patrijarha Irinije, koji ocjenjuje kako je takvom presudom hrvatskim generalima Haaški sud „krivce proglasio nevinima, a nevine žrtve krivcima“. Od šefa nove Pećke patrijarhije nije se moglo drugo ni očekivati.

Nu zato bi hrvatska politika morala ozbiljno uzeti u razmatranja cjelovite srbijanske prijetnje – od nositelja manjinske politike u Hrvatskoj, preko djelovanja SPC-a na svom području pa sve do najviših srbijanskih državnih dužnosnika.

Mate Kovačević