Kad su partizani 7. veljače ovladali Širokim Brijegom, fratri, časne sestre i dobar dio gimnazijalaca nalazili su se na nekoliko mjesta. Najveći dio njih bio je u tim trenutcima smješten u podrumima franjevačke gimnazije i samostana te protuzrakoplovnom skloništu, drugi dio fratara sklonište je potražio u obližnjoj franjevačkoj hidrocentrali dok se jedna skupina učenika zatekla u zgradi obližnjeg konvikta.

Još jedan alumnus Franjevačke teologije u Sarajevu kojega njegov krug želi predstaviti kao izvrsnoga povjesničara je fra Petar Jeleč. Fra Petar je doktorirao na Papinskome sveučilištu Gregoriana na ulozi Katoličke crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, napose u Bosni i Hercegovini. Objavio je i sažetak svoje disertacije na talijanskom La Chiesa Cattolica in Bosnia ed Erzegovina e lo Stato Indipendente Croato (1941–1945), Roma, 2006.

Alen Kristić još je jedan diplomand Franjevačke teologije u Sarajevu i veliki zagovornik historiografije M. Streche. No njegova rasprava „II. svjetski rat u sutješkoj samostanskoj kronici: Prema redefiniranju identiteta katolika-Hrvata u BiH“ u Statusu, br. 14, proljeće 2010. o katoličkom integrizmu otkriva mnogošto o njegovu osebujnome shvaćanju povijesnih trendova.

U broju 13, jesen/zima, 2008. bosansko-hercegovačkoga časopisa Status zapeo mi je za oko naslov članka „O nekim političko-pragmatičnim vidovima štovanja Srca Isusova“. Pokušao sam zaboraviti na taj članak, ali je bio dovoljno iritantan da sam ga se sjetio kad sam odlučio osvrnuti se na ponovno izdanje nekih davnih uradaka pokojnoga fra Ignacija Gavrana. U članku o štovanju Srca Isusova zbunio me podnaslov „Nadbiskup Josip Stadler i katolička obnova u BiH“, jer mi bješe teško na prvi pogled vidjeti poveznicu između naslova i podnaslova.

Neposredan povod ovome razmatranju nedavna je pojava knjige posvećene pok. fra Ignaciju Gavranu, istaknutome članu franjevačke provincije Bosne Srebrene i svećeničkoga udruženja „Dobri Pastir“ i jednako istaknutom protivniku prvoga vrhbosanskoga nadbiskupa Josipa Stadlera. Knjiga se sastoji od ponovljenoga izdanja izrazito protuhijerarhijske Gavranove knjige o „oduzimanju“ župa bosanskim franjevcima Lucerna lucens? i njegovih rasprava, polemika i pisama o „Dobrom Pastiru“.

Na sjevernom kraju plodne i vinoradne broćanske visoravni, koja se od Međugorja proteze prema brdu Trtle, smješteno je selo Čalići. Jedno sasvim obično hercegovačkih selo, koje je u prošlosti bilo puno zivlje nego danas. Uzroke za takvo što  treba traziti u nekoliko razloga. Prvi od njih svakako je vezan za događaje s kraja II. svjetskog rata i poraća kada je skoro svaka obitelj u ovom mjestu, kao i u čitavom tom kraju, izgubila nekoga od svojih najblizih, dok ostale razloge treba traziti u kasnijim odlascima na „privremeni rad“, koji su se u konačnici pretvarali u trajno iseljavanje.

Nakon pristizanja partizanskih postrojbi iz sastava 8. dalmatinskog korpusa u zonu dodira s ustaško-domobranskim postrojbama u području Ljubuškog, kao i postrojbi 29. hercegovačke divizije i postrojbi II. brigade KNOJ-a u područje Čapljine, u prvim danima veljače 1945., uslijedio je niz bitaka manjeg intenziteta.

Milan Čačić, otac prvog dopredsjednika Milanovićeve vlade, početkom sedamdesetih godina bio je tajnik Izvršnog vijeća Socijalističke Republike Hrvatske. Međutim, za razliku od svog tadašnjeg šefa Dragutin Haramija, koji je smijenjen u poznatim partijskim čistkama, karijera starijeg Čačića  je, kao i karijera oca aktualnog predsjednika Ive Josipovića, nakon Brozovog puča u Karađorđevu,  naglo krenula uzlaznom putanjom.

Mostarsko partizansko groblje, kako se čini, moglo bi u skoroj budućnosti biti raskrinkano kao još jedna u nizu prijevara izvedenih u režiji KPJ i podređenih joj represivnih tijela.

Primjer Mladena Ćavara, novoizabrani doministar sigurnosti BiH, nekadašnjeg akademca JNA, koji je nakon udaljavanja s Vojne akademije JNA, u siječnju 1993., ostao živjeti i studirati u Srbiji još pet godina, najbolji je pokazatelj kakve "hrvatske kadrove" u vlast instalira Zlatko Lagumdžija.