Iza nas je još jedna obljetnica stradanja Grada Vukovara i njegovih žitelja. Eto, kao i svake godine, nekoliko se dana o tome govorilo i pisalo, pa se opet sve vraća na staro- do druge godine, tj. 18. studenoga.

Preživjeli Vukovarci i dalje se pitaju –gdje su odgovorni za našu tragediju?

O Vukovaru i Škabrnji, baš kao i o Osijeku, Pakracu, Vinkovcima, Saborskom, Lipiku, Kninu, Županji, Karlovcu, Gospiću, Dubrovniku, Šibeniku, Zadru, Voćinu, ali i o brojnim drugim hrvatskim gradovima i mjestima, kao i o velikom broju spaljenih hrvatskih sela i na desetine tisuća prognanih Hrvata u velikosrpskoj agresiji neprestano se treba govoriti i pisati.

Kod nas se cijele godine, zahvaljujući raznim pupovcima, jedino piše i govori o „nadiranju ustaša i fašista“, o žrtvama Jasenovca, ali ne i poginulim i ranjenim Hrvatima u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, a osobito im je omiljeno razglabanje o pozdravu (iz Domovinskoga rata!) – Za dom spremni!

Ne smeta ih začudo pozdrav „Smrt fašizmu-sloboda narodu“. Taj pozdrav bio je sastavi dio svakog popisa nevino stradalih Hrvata i nakon II. svjetskog rata (sjetimo se samo onih koji su nevini završili od Golog otoka, do Lepoglave i Stare Gradiške.)

Još nismo pronašli i oko dvije tisuće nevinih Hrvata iz Domovinskoga rata, a kamoli išta učinili oko naplate ratne odštete. One koji se od Bleiburga do Makedonije vode kao nestali nakon 1945. više nitko i ne traži.

A i ti su bili nevini i bili su Hrvati.

Opet, već po tko zna koji puta, moramo podsjetiti da postoji optužba za ratne zločine u Domovinskome ratu u Vukovaru. Ali ne i odgovor – što je s njom, jel se što pokreće?

(Šteta što „konobar“ Mislav Bago i o tome nekome ne postavlja pitanje!).

Naime, prvu optužnicu je podiglo Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru 24. prosinca 2002. (broj: DO-K-41/99) pred Županijskim sudom u Vukovaru temeljem čl. 41. st.2. toč.3 ZKP/93, u svezi čl. 165. st. 2. ZKP/93 protiv: Veljka Kadijevića (I. okrivljenog), Blagoje Adžića, Zvonka Jurjevića, Božidara Stevanovića, Živote Panića, Mileta Mrkšića, Veselina Šljivančanina, Miroslava Radića, Vojislava Šešelja i Gorana Hadžića. Tereti ih se da su krivi što su: „u razdoblju od mjeseca kolovoza do 18. studenoga 1991. na području općine Vukovar, prilikom oružane agresije bivše tzv. JNA i pridruženih paravojnih četničkih postrojbi na Republiku Hrvatsku, zapovijedali protjerivanje i ubijanje svog nesrpskog pučanstva u gradu Vukovaru, te uništavanja svih kulturnih i povijesnih obilježja hrvatskog naroda i okupacije toga teritorija radi stvaranja tzv. „Velike Srbije“.

Međutim, što se s tom optužnicom, koja sadrži detaljne podatke o okrivljenima, svjedocima, žrtvama...dogodilo – ne govori se, niti se ne piše (podignuo ju je zamjenik Županijskog državnog odvjetnika Emil Mitrovski). Navodno je predana na Županijski sud u Osijeku.

Dok vlada šutnja i muk, ekstremno lijevi mediji, i ne samo oni, bave se i dalje onima koji su razbijali dvojezične ploče u Vukovaru (sic!) i ljude koji su branili i obranili ovaj grad dovode do – ludila.

Tko je kriv što ni jedan od tih velikosrpskih zločinaca nikada nije sjeo na optuženičku klupu u Hrvatskoj? Neki su možebitno suđeni „u odsustvu“, što drugim riječima znači da im se nije i nikada ne će ništa dogoditi, jer nisu toliko glupi da bi prešli granicu sa Srbijom i došli u Hrvatsku, odnosno Remetinec.

Svi oni i na temelju ove optužnice u Srbiji su „narodni heroji“.

Možemo li mi i dalje podržavati Srbiju na putu u Europsku uniju dok se ne riješi barem pitanje Vukovara?

A pored ovih koji su „najzaslužniji“ za okupaciju Vukovara ima nažalost i drugih, koji nisu obuhvaćeni ovom optužnicom, a koji su već 21. studenoga 1991. u Beogradu, kako je objavljeno u „Narodnoj armiji“, dobili posebna priznanja od svog „šefa“, tadašnjeg saveznog sekretara za narodnu obranu generala armije Veljka Kadijevića (1925.-2014.). Tada je ratni zločinac Kadijević na „izvojevanoj pobjedi“ čestitao: zapovjedniku Prve vojne oblasti general-potpukovniku Životi Paniću, zapovjedniku operativne skupine „Sever“ general-majoru Andriji Biorčeviću, zapovjedniku operativne skupine „Jug“ pukovniku Mili Mrkšiću i zapovjedniku avijacijske jedinice Prvog vazduhoplovnog korpusa RV i PVO pukovniku Branislavu Petroviću. Tom prigodom, pročitana je i naredba načelnika Štaba Vrhovne komande OS SFRJ, kojom se pohvaljuju te jedinice i njihovi komandanti. U njoj se kaže da su „Oružane snage Jugoslavije ostvarile značajan uspjeh u borbenim djelovanjima na području Vukovara u suzbijanju napada na jedinice i objekte JNA i u sprječavanju ponavljanja genocida i drugih posljedica međunarodnih oružanih sukoba“. Zatim su još nadodali da su u „dugim i teškim borbama potučene i zarobljene elitne ustaške formacije i brojne plaćene ubojice iz zemlje i inozemstva“. U „čestitci“ se također napominje da podvizi, hrabrost i požrtvovanje starješina, vojnika i dobrovoljaca angažiranih u vukovarskoj operaciji „treba biti svijetao primjer svim borcima i starješinama JNA i TO“!

S tog svečanog skupa objavljeno je i to da su se još „posebno istaknuli u teškim borbama na ulicama i katakombama godinama utvrđenog grada Vukovara“: major Borivoje Tešić, zapovjednik jurišnog odjela u operativnoj grupi „Jug“, major Milenko Lukić, zapovjednik oklopnog u operativnoj skupini „Sever“, kapetan prve klase pilot Živica Trifunjagić, zapovjednik Teritorijalne obrane Vukovara Miroljub Vujović, pitomac mlađi vodnik Sulejman Lojić i dragovoljac Krsto Olujić iz operativne skupine „Jug“.

Dakle, manje-više sve se zna, ali ni nakon objave svih tih i drugih imena srpskih zločinaca ništa se ne događa, osim što neprestano slušamo kako su „nedostupni“ (a neki su već i pokojni).

U optužnici Županijskog državnog odvjetništva, pored ovih desetak zločinaca spominju se i Željko Ražnjatović-Arkan i tadašnji predsjednik općine Vukovara Slavko Dokmanović (koji si je sam u Haagu presudio).

Svi oni su po mišljenju tužitelja krivi što su željeli Vukovar „pokoriti, uništiti i osvojiti, što se na njega pucalo iz svih vrsta oružja ne birajući ciljeve, pri čemu je ispaljeno više stotina tisuća (!) projektil iz zemlje, zraka i rijeke, što je imalo za posljedicu smrtno stradavanje velikog broja civilnih osoba“ (slijedi abecedni popis na četiri gusto pisane stranice ubijenih civila!).

Na temelju toga, neka nam oproste, ali stječe se dojam da je u Vukovaru veći grijeh razbiti dvojezičnu ploču nego što je bilo u srpskoj agresiji ubiti civila, jer za ploču (obični pleh) se, pored novčanih, dodjeljuju i uvjetne zatvorske kazne, a za sve te silne smrtno stradale ljude s ovog popisa još uvijek nema ni kazne (da se malo našalimo, iako nije ni malo smiješno) koje se inače dodjeljuju i za najobičnije „nepropisno parkiranje“!

Inače, hrvatski organi gonjenja u mnogim se stvarima ugledaju u Izraelce, ali u ovima su očito zakazali, ili im se jednostavno „ne radi“. Naši prijatelji Izraelci ne čekaju (još i danas) da im ratni zločinci „zakucaju na vrata“, već ih do smrti gone po cijelom svijetu. A mi, mi „nemamo ni adrese“ počinitelja, od kojih su neki svakodnevno i u srpskom parlamentu (Vojislav Šešelj).

U optužnici se navodi (poimence) što je sve u potpunosti uništeno i razoreno osim stanova i obiteljskih kuća, pa se tako ističe da su agresori sravnali sa zemljom gotovo sve kulturno-povijesne zgrade i institucije, spomenike kulture, bolnice, dječje vrtiće, škole te kompletnu infrastrukturu. O uništenom i opljačkanom gospodarstvu da i ne govorimo. Strojeve, primjerice, iz Borova odmah su odvezli u Srbiju i do danas ih nisu vratili...(Lopovi).

Naravno, tu su i imena masovno zlostavljenih i usmrćenih ranjenika iz vukovarske ratne bolnice, od kojih je većina završila na Ovčari. Koliki su samo uhićeni i sprovedeni u zloglasne srpske koncentracijske logore diljem Srbije!

Na sve to nas podsjećaju (doista i nažalost rijetko se prikazuju) video snimke razrušenog Vukovara i kolone nevinih Hrvata koje Srbi, uz pomoć JNA i drugih, kao stoku, tjeraju u logore.

Sve to piše i sve se o tome zna.

Državno odvjetništvo je predložilo i brojne svjedoke, od kojih su mnogi i dali iskaze, poput Mile Dedakovića – Jastreba, Branka Borkovića – Mladog Jastreba, dr. Vesne Bosanac, dr. Juraja Njavre, ali i niz drugih, pa čak i onih koji su uspjeli pobjeći iz redova zločinačke JNA.

Svi su oni bili spremni i javno svjedočiti, ali – zašto nisu ili bolje rečeno, gdje se „izgubila“ optužnica od 57 gusto pisanih stranica?

Ako se ne mogu i ne će goniti oni koji su (poznati) krivci za tragediju Vukovara, zašto se ne gone oni koji po ovoj optužnici još ništa nisu uspjeli obaviti, ili bolje rečeno drže je u ladici?

Ili se to nama samo tako čini?

Lako je drugovi i drugarice, gospodo i gospođe uhititi i suditi jednog Marijana Živkovića (Junaka Domovinskoga rata), ali kad vam na stol dođu ovakve optužnice stvari se ne pokreću.

Zašto i - dokle?

Mladen Pavković

Share
0