Odlika korumpiranih zemalja jest inflacija pravnih propisa – zakona, odluka, pravilnika, zaključaka… Nitko ne spori da bi većina ljudskog ponašanja i djelovanja trebala biti pravno uređena, međutim, taj se plemeniti cilj ne može ostvariti kvantitetom pravnih normi, nego kvalitetom. Valja uvijek podsjetiti da je bivša Jugoslavija u jednom trenutku imala više od milijun (1.000.000,00) važećih propisa, i samo se zbog toga morala i trebala urušiti.

No, kad predsjednik Hrvatskog sabora krajem 2018. godine ponosno izjavi: „Ova je godina po broju dana plenarne sjednice u zadnjih deset godina 'najplodnija', plenarno smo zasjedali 117 dana, raspravljali otprilike 900 sati, donijeli preko 240 zakona i kada to usporedimo s parlamentima drugih država onda imamo iznadprosječni broj i radnih dana i radnih sati“ – onda je sve jasno i hrvatska se opstojnost, odnosno nezavisnost može okarakterizirati samo u formalnopravnome smislu. Predsjednik Sabora se hvali tragikomičnom činjenicom da je Hrvatska u jednoj godini donijela „preko 240 zakona“; na to se zaista nema što kazati.

Pripremajući jednu parnicu, morala sam se upoznavati sa sadržajem Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. U njem' naiđoh na odredbu koju ću malo kasnije obrazložiti, a tiče se najozbiljnijeg hrvatskog društveno-političkog problema – demografije. Naime, članak 55. spomenutog Zakona određuje kad se i u kolikom iznosu prima naknada za plaću, u slučajevima kad se iz objektivnih razloga ne mogu izvršavati obveze iz radnog odnosa, t.j. pučki rečeno – kad se ne radi.

Čitala sam taj članak nekoliko puta ne vjerujući svojim očima; trudnice, ukoliko imaju komplikacije u vezi s trudnoćom i porodom te zbog toga više ne mogu (iz objektivnih razloga) raditi, nego moraju mirovati radi zdravlja djeteta i vlastitog zdravlja, umjesto plaće dobivaju iznos kojeg sačinjava proračunska osnovica uvećana za 28%. Drugim riječima, ako žena uobičajeno zarađuje 6.000,00 kuna mjesečno (neto), ako zaželi imati dijete, no dogodi se nekakva komplikacija vezana uz trudnoću (ili porod), što se može dogoditi već u prvom tromjesečju, ne može mjesečno primiti naknadu za plaću veću od 4.257, 28 kn (neto). Ovaj je iznos dobiven tako što se proračunska osnovica (utvrđena Zakonom o izvršavanju drž. proračuna RH za 2018. godinu), a koja iznosi 3.326,00 kn, uveća za 28%.

Dakle, žene koje zarađuju manje od spomenutog iznosa, ukoliko ih zadesi komplikacija u trudnoći, dobivaju istu plaću. Svim se drugim ženama u istoj situaciji, ali s većom plaćom, uopće ne isplati biti trudan, jer komplikaciju nitko ne bira, ali se nerijetko dogodi. Svi govore o demografskim mjerama, no predmetna je zakonska odredba jedna vrhunska anti-demografska mjera, usmjerena ni manje ni više nego tomu da žene s većim plaćama odvrati od toga da postanu majke.

Taj je Zakon posljednji put mijenjan 2013. godine. Sad možemo razumjeti zašto je Marin Strmota dao ostavku na mjesto na mjesto državnog tajnika za demografiju. Jer, iako je trenutna vlada osnovala Ministarstvo za demografiju, mlade i socijalnu politiku, po pitanju se demografskih mjera nije poduzelo ništa, ili su promjene tek kozmetičke naravi, svojevrsna dimna zavjesa jer je teško prikriti činjenicu da hrvatski građani odlaze iz zemlje i da je natalitet nikakav.

Štoviše, trudnoća se, prema spomenutoj odredbi čl. 55. st. 2. toč. 2. izjednačava s „privremenom nesposobnosti zbog bolesti“ (!!!), a tu tezu možemo naći u ideologiji (radikalnog) feminizma. Da stvar bude gora, ne samo da se nije išlo u mijenjanje te imbecilne, anti-natalitetne odredbe, nego se išlo u mijenjanje, pazite sad, Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti stranaca u Republici Hrvatskoj (NN 15/18), u 2018. godini, s ciljem da se zaštita omogući migrantima, „izbjeglicama“ t.j. tražiteljima azila, sve po naputku Bruxellesa.

Dakle, „Kompakt“ iz Marakeša je već tim Zakonom bio najavljen. Cilj je odmoći Hrvatima i hrvatskim građanima, a pomoći Arapima, Afrikancima i Azijatima (koji nemaju baš problema s natalitetom), koji ničemu ne doprinose, ne žele se asimilirati, poštuju isključivo istočnjački (šerijatski) pravni poredak, a tu i tamo počine neki teroristički napad.

Naposljetku, čovjek se zapita: za čije je interese doneseno tih „preko 240 zakona“ u „Hrvatskome“ saboru? Za interese Hrvata i hrvatskih građana zasigurno ne…

 

Marija Blažević

Share
0